Ušao sam, mokar, pokisao i ljut u Belvedere, na trgu Republike oko 22h. S vrata, stresoh vodurinu s kaputa, okačih šešir o čiviluk i protrljah dlanove. Opsovah vrijeme, lokve i bijesnog vozača sa bulevara.

“Sve je pošlo u onu stvar.”, rekoh mladiću za šankom. “Burbon, dupli”, naglasih, jer me je sve duplo večeras poprilično opisivalo. Duplo sam više nego inače bio mrzovoljan, možda sjetan, nego to ne priznajem. Zapalih marlboro. Tek posle prvog dima opustih grč. Poznata mješavina cigarete i alkohola, bluz, gologuza konobarica… Dobro je, na svome sam.

Uočih je, nešto malo kasnije, posle druge ili treće čaše. Sa druge strane šanka. Pogledah još jednom, čisto da potvrdim. Neopisivo prelijepa žena. Pušila je cigaretu kao da vodi ljubav sa njom. Pogled joj je bio usmjeren u jednu tačku, fokusirala se na nešto zamišljeno pred njom, jer nije imala u što gledati sem u bijeli, prljavi zid. Razmišljala je, siguran sam, o nekakvim prošlim vremenima, čeznula je za nečim. Kosa vezana visoko u punđu, crni skupi sako i velike minđuše. Crveni karmin i dugi crveni nokti. Usne, senzualne, pune, blago skupljene otvarale bi se samo s vremena na vrijeme, kad bi povlačila dim. Čaša na pola prazna i puna piksla. Elegantna je, mislim se. Sigurno radi neki ozbiljan posao, pa je posle radnog vremena zalutala ovdje da se zaboravi. Bujna je sigurno. Čipkani korset navirao je ispod satena, skrivajući bijele čvrste grudi, ili sam ih samo naslućivao. Prepone mi se naježiše od pomisli na njeno poprsje.

Daleka kao svemir. Lijepa kao Bog.

“Teško bi se ko usudio piće da joj pošalje, zar ne?”, upitah šankera.

“Ni ti se ne usuđuješ da je pitaš želi li još nešto, ili da joj tresneš pikslu, nego čekaš da te udostoji pogleda?”

Samo mi odmahnu glavom, misli se – previše sam popio, a ne zna, da je previše u mom slučaju jedina mjera. Posmatrao sam još par trenutaka ženu naspram sebe. Kojim li si putevima išla proteklih dvadesetak godina, pa si postala takva? Na što si sve morala da pristaneš, pitam se, da bi postala skupa, nedodirljiva i čelična? Ovakvim se ženama po kafanama ne prilazi, to sam znao dobro. Izazivaju nekakvo strahopoštovanje, usudiš se posmatrati ih iz prikrajka i raspaljivati si maštu. Piju same, jer znaju da ih niko ne smije ometati. Zato i bježe od ljudi s vremena na vrijeme, jer kad odu doma moraju se smijati i biti lijepe. Moraju plaćati cijenu glamura.

Jesam li se toliko ofucao u zadnjih dvadeset godina, mislim se? Posijedjela mi je kosa, lice mi je postalo grublje, sigurno. A i pogled mi se pogubio, umrtvio. Sa koje strane šanka da ti priđem, a da te ne prekinem u razmišljanju? Samo da ti kažem, svaka ti čast. Nikad ljepša nisi bila. Čak ni onda, kad sam ti obećavao najljepšu ljubavnu priču ikad i ringišpil u glavi. Kad sam ti pisao pjesme, a ti im se smijala od srca i govorila da veze s pisanjem nemam. Udala si se, čuo sam, kasno nešto. Tek prije desetak godina. Nisam čuo, nego sam vidio, samo što ti to nikad ne bih priznao. Vidio sam te. Ispred katedrale kad si trebala da baciš bidermajer. Smijala si se, bila si srećna, osjetio sam to. U jednom momentu si pogledala u mom pravcu i učinjelo mi se da su ti se oči zamaglile. Vjerujem od tad, da si me se sjetila i da si se pokajala samo na sekundu. Ili si samo zamišljala želju, ne znam. Uvijek si zamišljala želje u svečanim prilikama. Vjerovala si da te tad Bog bolje čuje. Djevojčurki u tebi više nema ni traga. Ali prepoznao bih te, oh i te kako bih te prepoznao i kad bi mi iskopali oči.

Bio sam u ono vrijeme željan svega. Ponajviše tebe. Htio sam prije vakta da budem odrastao, ućutkivao sam te kad se glasno smiješ, kad trčiš ulicom. Ne glupiraj se Milena, ljutito sam izgovarao, no se nikad stvarno nisam naljutio na tebe. Milena je godinama kasnije postala priča o mojoj sudbini, da sam se ponekad pitao da te nisam izmislio, jer je djelovalo nemoguće da toliko dugo živiš u meni. Nije bilo pompe pri razilaženju, sjećaš li se? “Biće ti žao što me ostavljaš ovdje”, bilo je zadnje što si mi rekla, kad sam se odlučio otići u svijet, da oprobam sreću. Nikad nisam zažalio. Nikad se nisam prepuštio osjećaju da je moglo biti kako drugačije. Jer da jesam, makar na trenutak mrzio bih sebe doživotno. Kako sam tebe ostavio, sebe sam morao podnositi. Pa se sam sebi nisam smio gaditi. A ponekad je tako malo falilo.

Živio sam kako sam htio. Zato sam i postao ovakav, gord, bezočan, ojađen i ogorčen na cio svijet. Rekla si mi bila jednom da me je teško voljeti. Ali da me voliš. Ja sam mislio da nije teško. Sad znam da si bila u pravu. Mislim da me više niko nije volio ili nisam dopuštao, ne znam.

Žene su manje – više odlazile i dolazile, nije ih falilo nikada. Nisam imao pravo da ih zadržavam i kad mi je bilo stalo. Jer ne bi bilo fer. Nisam se trudio da budem mrzovoljan i hladan, ali skoro svaka se time pravdala kad je pakovala kofere. Tebi to nikad nije smetalo, pa dugo posle tebe nisam ni znao da sam stvarno takav.

Godinama sam želio da te nađem. Samo da vidim kako je ruka vremena utjecala na tvoj život i kome si krala dane. Međutim, bojao sam se. Kao zadnja pizda, a vječno si mislila da sam junačina i da mi testosterona ne fali. Bojao sam se da si srećna, priznajem. Da si smisao našla mimo mene i da ti život ima pravac. Moj je imao milion, zato sam manje više odlagao da te nađem. Kad sam konačno odlučio da te vidim, bacala si bidermajer. Da sam se kasno sjetio, bilo bi ironično da kažem, pa se odlučujem da je takva bila sudbina. Udala si se za nekakvog notara, uglednog džentlmena u skupom odijelu. Vjerovatno si zbog njega i sama postala skupa.

Ne mogu te kriviti, ako si odučila da čitanje ljubavnih romana odložiš po strani. Da tvoje roze biciklo zamijeniš nekakvim bijesnim kolima ili da kosu rasčupanu i divlju vežeš u punđu. Uzimam za pravo da te posmatram, ovako krišom i da razmišljam o tebi. Nema u tebi ničega više za čim bih mogao žaliti. Ako bih i htio propatiti sad u trenutku cio jedan život, ne bih imao za čim. Ni obrisa u tebi mojih snova, sjećanja. Ovo nisi ti. I taj mi je poraz najteže padao. Ili sam samo ogorčen na tvoj uspjeh, jer nisam tako zamišljao tvoju sreću.

Razmišljao sam malo više od sat da ti priđem. Na kraju sam odlučio da ipak neću. Ili sam ostao bez hrabrosti, ili je sanjar u meni podrhtavao da te ne poznaje više. Možda se prošlosti ne treba vraćati, jer za nju više ne možemo biti spremni. Ovako sam sanjario cijelog života i ostaću da se pitam kakva si zaista postala. Jer što god da saznam ne može se uklopiti u sliku tebe kakva si ostala u mom srcu. I neka te tamo, takvom kakvom te ono pamti.

Moja Milena. Moj svijet u malom. Moj bijeg od svega realnog za što sam znao, jer mi je tako bilo lakše. Da te se kukavički sjećam, nego da te volim. Ne znam kako te je on ukrotio i kako preživljavate sve ove godine. Ja sam se bojao da te zavežem. A ti si zapravo samo to i htjela od mene. Sjedjela si još malo i onda si zatražila račun. Išetala si iz Belwederea. Lagao bih kad bih rekao da si se okrenula. Tik uz mene. Samo što me nisi dotakla. Spustih glavu u džemper, okrenuh se malo u stranu.

Nikad ja neću biti spreman za tebe. Nisam bio kad je trebalo, a ne sad, posle toliko života.

Ne vjerujem u vječne ljubavi. Samo vjerujem da ćeš ti za mene ostati vječna i da mi sudbina nije bila naklonjena, jer jednostavno ne vjerujem u nju. Ofucani i oronuli matorci jedino što mogu je da ne vjeruju u ništa. Jer sam ovaj život sam izabrao. U sledećem, ako se odlučim da povjerujem, možda će mi žena trčati u susret. Divlja, rasčupana. Imaće možda roze biciklo koje joj niko neće moći oduzeti. Možda bude bacala bidermajer ispred katedrale u šputkama. I možda, samo možda se bude zvala Milena.

Jovana Sekularac

[email protected]

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari