Ovo je postalo natjecanje. Bijeli papir i ja. Tko će biti uporniji. On u svom zahtijevanju mojih slova ili ja, uporna u svom nedostatku inspiracije. Nije to čak ni manjak inspiracije, već manjak načina i riječi da ispričam što se događa u mom malom svijetu. Ne mogu reći ni da je manjak vremena u pitanju ili čista, nepatvorena ljudska lijenost.

Što ti je onda? – papir pita.

Ma ništa. – odgovaram i odmahujem rukom.

Zapravo svima nam je uvijek nešto. Možda ne znamo odakle nam to nešto i čemu točno služi, ali nešto nam je. Boli nas glava, zub, ili đon za život i ljude. Imamo razdoblja kad ne želimo pričati, ni disati, ni postojati. Kad odrađujemo stvari, samo zato jer su nam rutina i jer se to od nas očekuje.

Postoje pak i dani kad smo puni elana i inspiracije, sve možemo, sve stižemo i sve nam je čarobno.

Duša nam stoji zdvojna između ta dva stanja. Između apatije i euforije i traži balans. Moja je sad baš između. Niti joj se hoće, niti joj se neće. Sama se sa sobom natječe.

Dok se borim sa svojim demonima, život ide. On neće stati na ugibalištu autoputa i pričekati da se ja zbrojim, pa da ruku pod ruku, sretni i nasmijani, krenemo dalje. On se vrti. Ljudi se rađaju, žene, dobivaju djecu, rastaju, zapošljavaju, sele, svade, ljube, piju kave i ljubuju, dok ja smišljam gdje bi, s kime i kako.

Sama sa sobom. I to je previše. Al’ se iz ove kože ne može.

Mobitel ili je preglasan i dosadan, ili bezobrazno šuti. Kako bilo nikad ne zovu oni za koje bih to htjela. Nekako se uvijek naš ego naseli između nas i broja koji valja otipkati. Pa tako šuti moj telefon. A šute i njihovi.

Jeb’o nas inat. Ali štaš. Imamo ga.

A život ide. Ne čeka i živo mu se fućka, na što ćemo mi, gdje, kada i s kime potrošiti dane koji su nam dani. A kad nam odzvoni smrtna ura i onda će mu se fućkati, što smo odjednom spoznali da smo – budale.

Iz arhive svojih sjećanja danas vadim memoare gluposti. Prelistavam i smijem se na glas. Kava na stolu poodavno se ohladila, a u kući izmijenio red gostiju i red slučajnih putnika – namjernika. Svi su mi donijeli dio sebe. A nisu svi ni bili dobrodošli. Kuhala sam im kave i čekala da odu. Nudila sam ih lažnim osmjehom i kiflicama s marmeladom.

U sebi sam zdvajala balkansku gostoljubivost i svoj lavlji prč. I nekako ih pomirila u polu-zainteresiranom tonu glasa koji je naizgled pratio tijek razgovora.

Kad sam umorna zatvorila vrata, isprativši zadnjeg gosta, došlo mi je da se udavim u kiflicama i prekrijem poplunom preko glave.

Životu se fućkalo za mene, a i meni bome za njega. Htjela sam odgurnuti bijele papire i obaveze, ovu glupu zimu i njenu sivu notu, ukrasti negdje čarobnu slikarovu paletu i naslikati nam proljeće.

Onda bih bila manje u zoni između, a više na onoj euforičnoj strani sebe. I sve bi se činilo lakše.

Ovako sjedim zajedno s memoarima, gledam u šalicu kave koja se ohladila i pitam se – šta bi ja zapravo htjela?

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari