Gram ljubavi…

Eeee kako su se oni voljeli! Pod azurnim nebom čekali su izlazak sunca. Njih dvoje! Pstt!!! To je između nas, jer vidi sad – to nitko nije smio da zna! Bila su to stara vremena. Bez obzira što su brojali zvijezde sve do svitanja sunca nisu smijeli da kažu, jer ‘ko zna šta će netko pomislit! ‘Ko zna šta će selo propričat!

A voljeli su se, jesu! Bez obzira što je on danju kopao i tako zarađivao za kruh, bez obzira što si više od sama kruha često nije mogao ni priuštit! Zadnju koru su djelili, a bilo im je lijepo! Znate zašto? Zato što su se voljeli. Onako jako, onako pravo, onako ISKRENO! Voljeli su se zbog onog unutra, ne onog vani! To “vani” se počelo gledati samo u ovo “moderno vrijeme”. To “vani” je i uništilo svijet, da ne kažem ono sj*****. Zbog tog “vani” se brakovi i raspadaju! Zbog tog što se svi zaljubljuju u ono što vide! Zbog toga što svi zapravo samo vide, samo vide, a ne osjećaju! Nikada nisu osjetili što zapravo znači voljeti! Voljeti nekoga na način da su tvoja duša i njegova jedno! Šta duša? Kakve li to sad veze ima sa ljubavlju, šta će duša za ljubav!”

“Neka on ima dubok džep, sve ćemo mi kupit!” Činjenica, da! Al’ od istine daleko. Al’ de ti kupi sve, sve kupi i ostani sam/sama! Kad u noći on kupi, pa zagrli flašu piva ti odi u dućan vidit imaju li možda 20 deka nježnosti, il bar po’ kila ljubavi. Novac ti to, gle čuda ne može pružiti! Nauči da se prave stvari ne mogu kupiti, ne mogu platiti! Lijepa riječ, iskren osmjeh, rame za plakanje. Tako je lako to dati, al’ kome?

Oni su davali, oni su polovicu sebe davali jedno drugom. Pola srca, pola duše, pola ljubavi! A poslje sve to dali nama. Svojoj djeci! Odgajali su nas nježnošću, odgajali su nas ljubavlju! Sve su nam dali, dali da prosljedimo dalje. Svojim ljubavima, svojoj djeci. A mi smo, usput negdje sve to izgubili. Izgubili smo ljubav, stvorili mržnju. Izgubili osmjeh, pronašli bijes. I što sad? Bit će valjda u supermarketu na akciji pa kupit ćemo opet! Kupit ćemo i ponos i moral! Sve ćemo kupit, pa izgubit pa kupit! Al’ s kim ćemo živjeti, s kim zore čekati? Koga jutrom poljubiti, kome kavu spremiti! Onom što je zoru dočekao s flašom u naručju, onom što ne da nam je zaboravio zadnja dva rodjendana, nego nije nikada ni upamtio! Onom ko nas cijeni jer smo eto “dobri za vidit’, za pokazat’, za prošetat'”.

E ja NEĆU! Neću ništa bez ljubavi, neću bez osjećaja! Bolan nije sad da sam ja komplicirano žensko, pa sad ne znam ni šta ‘oću! Već znam, al mi ti to ne možeš ponudit! Izgubio si putem, putem da se prilagodiš svijetu izgubio si sebe, pa tako i mene! A samo sam htjela da si tu. Da živimo, da volimo, da sanjamo pod istim nebom u istoj postelji! Samo sam htjela ljubav, osmijeh. Al’ ti si to putem izgubio. Ne trazi u prodaji, rasprodalo se. Pusti mene da tražim ja, da tražim nekoga u kom je ljubav ostala. Nekoga da mi sreću da, nekog uz koga ću ja biti ja! Bez pretvaranja! Daj mi gram ljubavi, gram nježnosti ja ću tebi dva! Daj mi kilo osjećaja, ja ću tebi 4. Samo daj! Daj mi ono što nema svak, daj mi ono što kriješ unutar sebe, to vani me ne zanima! To ima svako!

Danijela Kukić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete