Zagrljaji u kojima smo se izgubili…

Počeo sam je uzimati zdravo za gotovo. Prihvatio sam da je tu, jer gdje bi drugdje mogla biti? Moja je. Imam papir za to. Niko mi je ne može uzeti. Kad odlazim, ona ostaje. Kad se vraćam i dalje je tu.

Prijalo mi je njeno veselje i toplina kada bih se vraćao. To ushićenje i sreća. S vremenom je pomalo postala čudnjikava. Nekad je veselija, nekad tužnija, ali je tu. Sve dok nije postala puno tužnija. Išla mi je na živce. Nisam znao šta bi s njom takvom.  Zar ne može biti sretna što sam se vratio? Pa hej, vratio sam se. Razvuci taj osmijeh. Tu sam, kasno je i bit ću kratko. Vratiti ću se opet. Shvatio sam da se prestala veseliti mojim vraćanjima.  Počeo sam se sve rjeđe vraćati. Gurnuo sam je od sebe. Nije bila sretna i takvu je nisam želio. Šta ću sa njom takvom?

Nisam tada znao da bi ju usrećio zagrljaj, moje vrijeme i pokoja topla riječ. Postali smo si daleki. Naš brak je postao teret. Nije se znala nositi sa njim. A niti sa mnom. Ispustio sam ga, pomalo je i ona svoj kraj ispustila. Ostavili smo ga po strani. Postali smo si daleki stranci koji dijele krevet. Dvoje djece i krevet. Zamjerao sam joj svašta. I danas joj sve zamjeram. Samo je trebala bit jebeno sretna. Koliko puta sam ju poželio stisnuti, ali nisam joj se znao približiti. Nisam znao kako. Kako da ju zagrlim kad me poprijeko gleda? Pustio sam je da ode. Ipak je nisam zagrlio.

Strah. Taj jebeni strah. Možda bi taj zagrljaj sve popravio. Pa šta bi se desilo da sam ju zagrlio. Ionako smo si daleki, mogli smo si jedino postati bliži. Ali nisam. Nije dala da joj priđem. Ma niti milimetra. Prestala je dolaziti u krevet. Noćima sam ju tražio. Izabrala je kavu, cigaretu i internet. Noćima, mjesecima je birala to umjesto mene i našeg kreveta. Prošla je jebena godina njenog nedolaska u krevet. Želio sam da ode, već ako će biti takva neka ide odakle je i došla.

Ali nisam znao. Ispustio sam ju kad nam je bilo najteže, a dao sam obećanje da ću uvijek biti tu. Obećala je i ona. Ali ja sam taj koji je dolazio i odlazio kako mu se htjelo. Pokazao sam joj kako se to radi i mogu vam reći da jebeno dobro i brzo uči. Ne mislim da sam sve ja kriv. Ja sam se barem vraćao, ona je odlučila otići i ne vratiti se. Ali jebemu, da je bila sretnija češće bih se vraćao. Možda bih je nekada i zagrlio. Možda bih se i ja veselio tim svojim vraćanjima. Nisam, ona nije.

Nismo više “mi”. Ne postojimo. Nismo se razišli na lijep način. Nismo se zagrlili i rastali, a bome ni zagrlili i sastali se. E pa nije ni ona mene zagrlila. Možda to i nije bitno. Možda zagrljaj nije ni bitan u cijeloj priči. Ali trebam krivca. Netko mora biti kriv. Zašto zagrljaj ne bi bio kriv za sve. Sa njim je sve i počelo. Kada me prvi puta zagrlila, ustuknuo sam. Zagrlila me jer sam joj donio čokoladu. Nevino, dječje iz čiste sreće i iznenađenja. Mora da je zagrljaj kriv za sve.

Jebemu, ona je kriva.

Alisa


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete