Pitala sam se što ljudima dođe da kažu zbogom? Kako divan odnos u nekom trenutku postaje onaj koji želimo ili smo primorani završiti? I kako dođemo do te spoznaje? Kako dišemo nakon toga? I zašto svijet ne stane, nego van nas sve izgleda normalno i uobičajeno i totalno nezainteresirano za naš emotivni kolaps?

Dva različita svijeta, egzistiraju jedno u drugom i totalno van dodirnih točaka. Jedan je naša duša, a drugi sve ovo što se vrti oko nas i toliko je nemilosrdno.

Kad prekinemo vezu, uruši se svijet u malom. Jedan svijet a dvoje ljudi. Iste želje, snovi koje smo dijelili… ili se nismo razumjeli? Prestaje biti važno. Imamo samo osjećaj kraja koji je toliko nepojmljiv i bolan da sve drugo oko nas čini nevažnim.

Mrzimo sutra, jer znamo da će biti jednako bolno kao i danas. Mrzimo jučer, jer podsjeća na ono što smo mogli, a nikad nismo učinili. Osjećamo navalu riječi koje smo trebali izgovoriti, ali nismo. I grižnju savjesti što smo rekli sve ono što nismo mislili.

I razbolimo se. Psihički, do te mjere da smo ne – prepoznatljivi. I okolini i sebi. Jer rastanak od voljene osobe doživljavamo kao smrt. Toliko je bolno odvajanje od nekog kog smo smatrali svojim, da bol u nekom trenu prestaje biti samo emotivna, već postaje fizička. I nesnosna. I kao takva traje.

Ne postoji lijek. Ne postoji ništa što bi umanjilo žarenje u prsima i potrebu za plakanjem. Ne postoje riječi koje bi utješile. Imamo samo vrijeme pred sobom i spoznaju da što god učinili, ništa ne možemo promijeniti. Možemo se samo pomiriti, a to tako dugo odbijamo. Jer pomirenje, znači prihvaćanje poraza. Podbacili smo. Tko si to želi priznati?

Kad muškarac kaže u zbogom, to u sebi ima toliko priče. To zbogom govori i “Žao mi je, mala.” Govori i “Oprosti mi.” Govori i “Ni sam se nisam pomirio s tim ali moram biti muško i okončati ovo.” Govori i “Volim te” i “Voljet ću te još dugo nakon ovoga ali nikad ti to više neću dati do znanja, sad si s one strane zida, gdje više ne gledam.”

Kad žena kaže zbogom, to je druga priča. Ona govori – “Pusti me na miru i nestani, mi smo završili”. Zanimljivo zar ne? Koliko okrutne i bezosjećajne možemo biti.

Žena koja voli, ona se drugačije oprašta. Ona ne upotrebljava zbogom, ona uvijek ostavlja otškrinuta vrata jer zna da ne zna što sutra donosi. I svjesna je da živi u trenutku u kojem ne želi biti.

Toliko smo različiti zar ne? A opet isti ispod kože. Krvarimo iz ožiljaka koje nitko ne vidi, a jasni su kao dan. Krvarimo i ne znamo zaustaviti. A rane sporo zarastaju.

Valjda treba tako biti, kad se okonča nešto za što smo živjeli.

Marija Klasiček

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari