To prokleto zbogom…

Pitala sam se što ljudima dođe da kažu zbogom? Kako divan odnos u nekom trenutku postaje onaj koji želimo ili smo primorani završiti? I kako dođemo do te spoznaje? Kako dišemo nakon toga? I zašto svijet ne stane, nego van nas sve izgleda normalno i uobičajeno i totalno nezainteresirano za naš emotivni kolaps?

Dva različita svijeta, egzistiraju jedno u drugom i totalno van dodirnih točaka. Jedan je naša duša, a drugi sve ovo što se vrti oko nas i toliko je nemilosrdno.

Kad prekinemo vezu, uruši se svijet u malom. Jedan svijet a dvoje ljudi. Iste želje, snovi koje smo dijelili… ili se nismo razumjeli? Prestaje biti važno. Imamo samo osjećaj kraja koji je toliko nepojmljiv i bolan da sve drugo oko nas čini nevažnim.

Mrzimo sutra, jer znamo da će biti jednako bolno kao i danas. Mrzimo jučer, jer podsjeća na ono što smo mogli, a nikad nismo učinili. Osjećamo navalu riječi koje smo trebali izgovoriti, ali nismo. I grižnju savjesti što smo rekli sve ono što nismo mislili.

I razbolimo se. Psihički, do te mjere da smo ne – prepoznatljivi. I okolini i sebi. Jer rastanak od voljene osobe doživljavamo kao smrt. Toliko je bolno odvajanje od nekog kog smo smatrali svojim, da bol u nekom trenu prestaje biti samo emotivna, već postaje fizička. I nesnosna. I kao takva traje.

Ne postoji lijek. Ne postoji ništa što bi umanjilo žarenje u prsima i potrebu za plakanjem. Ne postoje riječi koje bi utješile. Imamo samo vrijeme pred sobom i spoznaju da što god učinili, ništa ne možemo promijeniti. Možemo se samo pomiriti, a to tako dugo odbijamo. Jer pomirenje, znači prihvaćanje poraza. Podbacili smo. Tko si to želi priznati?

Kad muškarac kaže u zbogom, to u sebi ima toliko priče. To zbogom govori i “Žao mi je, mala.” Govori i “Oprosti mi.” Govori i “Ni sam se nisam pomirio s tim ali moram biti muško i okončati ovo.” Govori i “Volim te” i “Voljet ću te još dugo nakon ovoga ali nikad ti to više neću dati do znanja, sad si s one strane zida, gdje više ne gledam.”

Kad žena kaže zbogom, to je druga priča. Ona govori – “Pusti me na miru i nestani, mi smo završili”. Zanimljivo zar ne? Koliko okrutne i bezosjećajne možemo biti.

Žena koja voli, ona se drugačije oprašta. Ona ne upotrebljava zbogom, ona uvijek ostavlja otškrinuta vrata jer zna da ne zna što sutra donosi. I svjesna je da živi u trenutku u kojem ne želi biti.

Toliko smo različiti zar ne? A opet isti ispod kože. Krvarimo iz ožiljaka koje nitko ne vidi, a jasni su kao dan. Krvarimo i ne znamo zaustaviti. A rane sporo zarastaju.

Valjda treba tako biti, kad se okonča nešto za što smo živjeli.

Marija Klasiček

 

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala, recenzentica i novinarka na Index.hr i kolumnistica na Živim.hr te Ambasadorica izdavačke kuće Stilus knjiga. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete