Ležao je pokraj žene kojoj je znao svaku poru na licu, mijene u raspoloženju i skrivene želje. Poznavao ju je bolje no ona sebe samu. Ležao je kraj svoje voljene i osjećao nemir. Nije se mogao opustiti. Nije je mogao dotaknuti i nije mogao zatvoriti oči i spavati. Bezbrižno. Snom pravednika.

Trebao je. Ona je bila ovdje. Tama je pobijeđena i svemirom je vladao tisućljećima sanjani mir. Svi su slavili. Zlo je slomljeno Evelininim povratkom. Otpor će biti sravnat sa zemljom. Sve tisućljetne nepravde i osude bit će ispravljene. Zbog čega onda osjeća nemir, napetih mišića i očnjaka spremih za napad? Na mekom kraljevskom krevetu uz svoju voljenu ženu?

Osjetio je kako se okrenula na bok i njen miris, njemu tako znan, popunio je prazan prostor između njih. Sve je bilo kako treba, a opet ništa nije. Kosa joj je u slapovima padala preko lica. Snivala je i duboko disala. Usne su joj bile blago razmaknute, razvučene u blag, smiren osmijeh. Bila je toliko lijepa i krhka. Toliko mu znana, ali nije se mogao pomaknuti. Želio ju je zagrliti ali svaka njegova stanica samo je željela pobjeći iz tog kreveta. Što dalje od nje.

Gurao je od sebe te čudnovate, tjeskobne misli. I u nekom je trenu usnuo.

Zatekao se kako stoji na balkonu stare zgrade u kojoj su živjeli, dok je ona još vjerovala da je ljudska i dok je noću držao stražu, kad bi ona spavala i sanjala obične, ljudske snove. Promatrao je svijetla uspavanog grada i osluškivao zvukove automobila negdje u daljini.

Snivala je, rukama obgrlivši jastuk, ležeći potrbuške, blago razmaknutih usana, razvučenih u osmijeh, a oči su joj vrludale ispod skopljenih kapaka. Sanjala je. Lice joj se mrštilo na trenutke. San je bio intenzivan, a taj sitni madež s lijeve strane lica, činio se kao da poskakuje.

Trznuo se iz sna i još jednom promotrio lice svoje voljene. Izgledala je potpuno isto kao i djevojka iz sna. Čak je i taj mali madež na licu jednako poskakivao. Ali nije bilo isto. Nije.

Otvorila je oči i prodorno ga promatrala.

  • Ne spavaš? – pitala je.
  • Ne mogu zaspati.
  • Nešto te muči?
  • Samo ideja…
  • Ideja?
  • Da. Ideja. – izgovorio je oštro i skočio iz kreveta.
  • Kamo ćeš?

Nije odgovorio. Samo je šutke izašao iz njihovih odaja. Nije se ni okrenuo. Hodao je brzo i žustro. Glava mu je bila prazna a na usnama ne izgovorena rečenica:

Ideja da ti nisi Evelin…

Osluškivala mu je korake dok god ih nije izgubila negdje miljama izvan dvorca. Ushodala se gore dolje sobom i razbijala glavu sumnjama.

  • Što ako on shvaća? Što ako je shvatio? Kako ga zavarati? Kako mu se približiti? Kako da ga uvjerim da sam ja ona? Kako??? Ljutito je rukom udarila o zid i ostavila udubljenje u njemu.
  • Moraš prestati govoriti Ti i Ona. Ona je ti. Ti si Evelin. Saživi se s tim. – čula je glas svog Gospodara i protrnula.

To be continued

Marija Klasiček

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari