Govorio bi mi da sam veliki sanjar, da se spustim na zemlju i živim u realnosti. Odlučno sam odbijala. Ne. Svijet je bio za mene oduvijek suviše ružno mjesto i nisam mogla da mu se predam. No ipak, uzeo me je.

Znam da je svakome njegova briga najveća. Znam da je svakome teško na njegov način. I meni je, jako mi je teško. Pišem ispovjest umjesto priče, jer nemam kome reći šta stvarno osjećam, šta mi je na duši. Ne pišem više kao nekad, nema u meni više onih emocija koje su stvarale one silne riječi, koje su sastavljale priče i tražile me da neumorno pišem. Sada sam ostala pusta, razorena i bez riječi na duši. A pisanje me je spašavalo. Liječilo mi dušu, srce, vidalo mi rane, vraćalo nadu. Sve teškoće mi pomoglo da savladam. Čini se da je došla neka nesavladiva.

Ubio si me.

Da me sretneš ne bi me prepoznao, zato mi je drago što se ne srećemo. Razočarala bih te, a možda bi ti i bilo žao, a meni tvoje sažaljenje ne treba. Ni tvoje, niti bilo čije. Ne, ne bi me prepoznao. Gledao bi u mene, vidio bi poznato lice, poznate oči, a ne bi me prepoznao. Znam dušo, odavno više ni ja sama sebe ne prepoznajem.

Nema u meni više ništa od onog što si volio. Nema one djevojčice što je sakrivala snove u krupnim očima, dok je neiskvarenim pogledom gledala na svijet. Nema onog iskrenog osmijeha da ti se raduje dok dolaziš. Nema onog jakog zagrljaja da ti dah oduzme. Nema, nema više mene.

Naglo sam iz svijeta snova tresnula o pod u svijetu realnosti. Gladne zvijeri života dočekali su mene neiskvarenu sa svih strana, trgajući moju dobrotu i komadajući sve dobro što sam čuvala. Ostala sam ogoljena do kosti, suočena licem u lice sa nečim što mi je nepoznato. Okružili su me ljudi koji ne znaju cijeniti moral, ljudi koji ne znaju ni šta znače riječi poštovanje i povjerenje, a kamoli što drugo. Ljudi iz kojih zrače laž i nezahvalnost. Znam da si mislio da mene ništa ne može slomiti, no može. I jeste.

Nikad nisam bila “manja”. Nikad nisam više ćutala. Nemam kome, a nemam ni šta reći. Šta da kažem? Da sam loše birala? Da živim pakao? Da prečesto liježem uplakana, pa se budim ujutru kao da se ništa nije desilo? Ne, svoju sramotu čuvam sebi. Zaslužila sam je.

Zato, mili, prođi samo kada me vidiš. Neka te ne zavara što sam i dalje lijepa, to je šminka učinila svoje. Ti znaš da su osmijeh i pogled bili ono “nešto” što je mene činilo lijepom i što je bilo važno. Vidiš da sada toga nema. Sada vidiš samo lijepo lice kamenog osmijeha, ledenog, praznog pogleda uprtog samo strogo ispred sebe. Bez onog mog stalnog švrljanja lijevo – desno, bez skakutanja od jednog do drugog izloga, bez glasnog kikotanja. Bez tvoje mene.

Zato je najbolje da ne znaš, da me ne gledaš, ili da se ne sjećaš. Jer ne bi te toliko ubilo to što me ti više nemaš, koliko bi što ni ja više nemam sebe…

 

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari