Uvijek ću te voljeti…

Postoje ljudi koji nas promijene zauvijek. Ne možemo s njima, a ne znamo ni bez njih. Boljeli su nas dok su bili tu, a još nas više bole sad kad ih nema.

Sjećanje na njih je kao miris proljeća u zraku. Ona cvjetna, laka ali puna aroma.

Spoznaja da ih nema je težak zrak u prsima i srce koje na trenutke preskače. Umorno, sjetno i prazno. Dani bez njih su puni živih uspomena u kojima se susrećemo s utvarama zajedničke prošlosti.

Kakvo je moje danas?
Htio si znati zar ne? Htio si da ti ispričam svoju dušu.

Tu sam. Sjedim onako skvrčenih nogu i uplakana. Otvaram knjigu koju sam odlučila izbrisati, spaliti i učiniti da veliki dio mene izgori s njom. Listam unazad. Poglavlje je to života kojeg zovem – mi. Još uvijek nesvjesna da je završilo, podižem pogled prema policama. Koliko stvari koje smo stvarali zajedno. Koliko plišanaca koje si mi kupio. Koliko suvenira iz gradova koje si posjetio i uvijek me se sjetio, pa mi donio mrvicu stranog svijeta.

Sve to stoji tamo. Skuplja prašinu. Ali ja ih ne mogu skloniti. Stoje ovdje, jer ovdje pripadaju, u ovu sobu. Sobu u kojoj smo živjeli. U kojoj smo bili beskrajno sretni i nesretni zajedno.

Vrtim po glavi uspomene. Zagrljaje koji su bili toliko snažni da se činilo da nas nikada nikakva sila na svijetu ne bi mogla razdvojiti. Svađe i lupanje vratima. Pjevanje na glas… samo za tebe.
Više ne pjevam… znaš li to?

S nama se i moja glazba ugasila.

Beskrajno sam ljuta. Na sebe i na nas. Ljuta sam na ovu prokletu godinu. Ljuta sam što je donijela samo rastanke. Ljuta sam što više nema naše mezimice. Ljuta sam što nema čovjeka koji mi je bio kao drugi otac i kojeg sam uvijek pitala za savjet kad nisam znala kud bih i što bih…

Nema ih. I neće se više nikada vratiti.
Negdje su na boljem mjestu. Na mjestu gdje ne postoji bol. Gdje nema suza i gdje ne postoje rastanci. Tamo nas čekaju. Barem u to pokušavam vjerovati dok guram dan po dan.

Mrzim ovu godinu jer je uzela i tebe. Uzela je najbolji dio mene.

Mislio si da mi više ne značiš ništa i da te nikada nisam voljela. Da je sve što sam ti ikada rekla bila čista laž. Da mi je svejedno kako si i kako se nosiš s teretom uspomene na nas.
Nije mi svejedno. Samo sam odlučila biti ona jača. Ona koja odlučuje za oboje. Ona koja shvaća da jedno drugom nanosimo samo bol i budimo ono najgore u nama.

Nisam više mogla gledati tvoju bol i te prkosne poglede. I nisam više mogla biti ona koja te boli. Možda ti se sada činim sebična, ali jednog dana ćeš biti sretan što sam otišla. Što ti nisam donijela papire koje si tražio, što sam se svojski potrudila da misliš kako je sve što sam ti rekla – laž.

Napravila sam to da me zamrziš i da kreneš dalje. Da negdje nađeš ženu koja će ti biti bolja i koja će te tjerati da budeš najbolji što možeš, svakog dana.
Jednog dana ćeš shvatiti da sam te voljela više no išta na svijetu i zato sam ti željela bolje. Zato sam te ostavila. Jer ti želim ljubav. Ljubav kakvu smo mi imali ali izgubili.

Nedostaješ mi. Naravno da mi nedostaješ. Naravno da se milijun puta dnevno vratim… godinama unazad. Vratim se tebi, nama i piruetama snježnih pahulja u zraku. Sjećaš se? One zime kad je pao prvi snijeg, pa si me u onoj bijeloj Toyoti vozio iznad Samobora da uživam u prvom snijegu.

Vratim se zdjelama punim sladoleda, preljevu od čokolade i karameliziranim orasima… vratim se sjaju u tvojim očima dok smo to jeli i smijali se. Vratim se malom ožiljku na tvom čelu, kojeg imaš od kad si bio beba. Vratim se zajedničkim večerima uz bocu crnog vina i planovima za budućnost. Vratim se uspomeni na nas. I mrzim što sam sad ovdje i pišem ovo i nikada više neću doživjeti jedan takav trenutak čiste sreće – s tobom.

Sve pamtim. Sve osjećam. Kao žeravica mi hodaš po koži i kliziš venama. I ne mogu ni nebu ni nama oprostiti, što nismo uspjeli.

Tvoja M.


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape