Osvanuo je snježni dan. I obradovala sam mu se. Isto kao što sam se obradovala i jučerašnjem proljetnom suncu. Jer ne volim studen, ne volim zimsku odjeću, a eto snijegu se obradujem. Snijeg me vraća u djetinjstvo. Vraća me na jednu lijepu uspomenu, jedan trenutak koji je ostao u meni duboko urezan i za kojim još uvijek tragam. Tragam, ali uzalud… Nikad više tog osjećaja. Nikad više tog užitka. A sve je još tako živo u meni. Sve me tako podsjeća na taj sasvim običan dan.

Bio je raspust. Zimski raspust. Otišli smo u školu po školske knjižice. Snijeg je padao danima i bila je to jaka i teška zima. Prijateljica iz razreda mi je donijela lektiru Vlak u snijegu koju smo trebali pročitati preko raspusta. Moji drugari, pri povratku iz škole, odlučili su da idemo prečicom, da što prije stignemo i pohvalimo se našim knjižicama i uspjehom na kraju prvog polugodišta. Krenuli smo preko jedne livade. Snijeg nam je bio do pasa, ali mi smo hrabro koračali, gazili ga, veselo se gurkali, upadali u snježne nanose, ustajali i nastavljali dalje. U toj svojoj veseloj avanturi nismo ni osjetili da su nam čizmice pune snijega, odjeća mokra, ruke promrzle. Tek kada sam došla kući, ušla u toplu prostoriju, shvatila sam da sam premrzla. Mama mi je pripremila novu odjeću i napravila šolju kakaa. Presvukla sam se, uzela kakao, deku i “Vlak u snijegu“. Sjela i počela čitati. U kući je vladao potpuni mir. Ne sjećam se gdje su bili ostali, ali ja i mama smo bile same. Godilo mi je to. Godio mi je mir. Mama je šutila i plela, a ja sam u drugom kraju sobe čitala. Vani snijeg, hladno, ja u toplom, s šoljicom kakaa i knjigom. Niko nije bio bezbrižniji ni sretniji od mene u tom trenutku.

Gutala sam ona slova, prolazila kroz avanture s glavnim likovima. Zamišljala u svojoj glavici svakog od njih. Zamišljala vlak u snježnom nanosu. Tu hrabru djecu koja pomažu da se vlak ponovo pokrene i sretno stignu svojim kućama. Zamišljala njihove roditelje kada napokon ugledaju svoju djecu. Sve što su prolazili junaci tog romana, prolazila sam i ja s njima. Bila je to i moja avantura. Avantura zbog koje sam postala veliki ljubitelj knjige. Avantura zbog koje sam nastavila da čitam i zbog koje sam pročitala još mnogo drugih knjiga, ali nikad nisam našla užitak kao dok sam čitala taj roman. Isto kao što nikad više nisam našla mir i bezbrižnost koju sam imala taj zimski dan.

Ostalo je to u meni tako živo. Još se jasno sjećam te sobice i mame s pletivom u ruci. Još čujem pucketanje vatre u šporetu i u svojim nosnicama još nosim onaj miris toplog kakaa. Savršen trenutak. Savršen mir. Savršena sreća. Još tragam za tim. Još se nisam pomirila da se to savršenstvo više neće vratiti. Obradujem se snijegu i s ushićenjem ga dočekujem, kao da će me vratiti u taj savršeni zimski raspust. Naložim vatru, uzmem dekicu, knjigu, napravim kakao, ali mira nema, bezbrižnosti nema.

Uzalud zimska idila, kad mene više ne usrećuje šoljica kakao i dobra knjiga. Uzalud krupne pahulje koje gledam iz tople sobe kad ne donose mir. Kad je u glavi hiljadu i jedna stvar koju trebam uraditi i kad me svako malo prekida zvuk mobitela. I ne znam zašto uporno pokušavam vratiti taj dan, kada ja odavno više nisam dijete, a samo dijete može biti savršeno sretno i potpuno bezbrižno. I znam da uzalud pokušavam oživjeti te trenutke potpune sreće i potpunog spokoja jer mama ne plete u drugom kraju sobe, kakao nije onako ukusan, ni vatra ne pucketa isto. Nemoguće je, a ja i dalje tragam. I gledam sa žaljenjem ovu djecu koja neće imati takve trenutke. Djecu koje se ne žele upustiti u avanture knjiga i njihovih glavnih likova. Djecu, kojima su mobiteli i igrice sve što ih zanima. Žao mi je što neće imati ovakve uspomene. Što se neće radovati snijegu kad odrastu jer neće imati za čim da tragaju. Što neće znati da dobra knjiga, šaljica kakao i topla soba mogu biti najljepša uspomena koju će nositi u duši čitav život. Žao mi je što ne znaju kako mogu biti sretni i bez dobrog mobitela i skupih igrački.

Ilda Dedić

Komentari