No respect svijet…

Ne, ne volim što sam žena.

Nisam nikad ni voljela. Od malih sam nogu žalila što nisam rođena kao dječak, no tada su mi razlozi bili tako jednostavni, zabavni i sada mi se čine smiješni. Bilo mi je žao što nisam dječak, jer kao djevojčici nisu mi dali da igram fudbal, oblačili su mi neke haljine koje mi se nisu sviđale, i naravno stalno u rozoj boji. Danas, kada sam odrasla žena ja žalim što nisam muško, više nego ikada. I to nema upšte veze sa roze bojom i haljinama.

Nikada nećeš biti cijenjena. Nikada poštovana. Žena si.

Ma koliko sebe da ubjeđuješ u drugo, zavaravaš se. Muškarac je stvoren takav da kvari, da te gleda kao parče mesa sa kojim se igra dok je “svježe i ukusno”. Čim malo “odstojiš” baci te džukelama i ide dalje da traži neki novi, sočniji komad. Ne znam zašto su moja uvjerenja i vjerovanja bila tako čista i drugačija. Ne znam u kakvoj sam ja to sredini odrastala i zašto sam vjerovala u one , nazovimo ih “prave” vrijednosti. Ne znam zašto sam od malena maštala o tome da ću biti cijenjena i poštovana,  da važi ono pravilo “kako ti prema njima, tako oni prema tebi”, te da je “prijatelj” stvarno prijatelj, i da te može gledati onako kako ti njega gledaš.

Godinama lažem sebe. Godinama sam glupa i slijepa. Ne. Nema prijatelja, ma koliko da ti vjerovala u suprotno. Ma koliko on izgledao fin i pristojan, ma koliko da ti se čini da mu je stvarno stalo, dok mu pričaš nešto bitno i gledaš ga kao prijatelja, on u svojoj glavi ima slike tebe bez svega na sebi. Činjenica je, takva prijateljstva ne postoje. Ne znam kakva je to pogreška u muškom mozgu, ne znam da li je to do ove sredine u kojoj sam, ali svi, ali baš svi misle samo na jedno. Nebitno šta da si mu, i ko da si, uvijek je isto. Ti si samo parče mesa. Eventulano mašina koja posluži svrsi. I to je sve.

I ne, nema poštovanja. Nimalo. Možeš dušu isčupati i staviti na tanjir, servirati sa salatom i predjelom, i to će biti malo.

Život je jedna nezahvalna kučka. Budi dobar, zgaziće te. Pregaziti kao mrava na putu, i možda se još vratiti koji put, da te dobro ugazi, kako se slučajno ne bi oporavila i nešto napravila od života. Nema pravde, nema jednakosti, nema poštovanja. A ide još ka gorem, jer se okrećemo i jedna od druge, zarad trenutnog ličnog dobra. I učimo svoje sinove da budu isti, da gledaju sebe i da nemaju poštovanja.

Zato, žene moje, glavu gore. Zaslužujete da vas se cijeni, da vas se poštuje. Zaslužujemo to sve, svaka od nas. I moramo da nešto uradimo. Treba krenuti ispočetka. Svaki je težak, ali to ne treba da obeshrabri. Početak je dobar, to je znak da se nešto dešava. Prvi korak je da poštuješ sebe,drugi da poštuješ  i  druge, i tako redom. Pravimo krug.  Prvo mali, a onda i veliki. I da, poslednje, i najbitnije, uči svog sina da cijeni, da poštuje. Uči ga to od početka, od prvoga dana kada ti ga donesu u naručje u bolnici. Pričaj mu, objasni mu.  Uči ga da bude čovjek, a ne životinja. Ako uspijemo u misiji, možda, i samo možda onda više neću žaliti što nisam muškarac. Možda mi neće biti toliko žao što sam “samo” žena…

Aleksandra

aleksandra.dukic@amazonke.com


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape