Nakon nas…

Kiša je lijevala te večeri. Izgledalo je kao da se nebo sa zemljom spaja. Nitko nije mogao čuti bijesno lupanje vratima. I zvuk razbijenog kristala. Nove čaše. Još u kutiji. Nikad otvorene. Nikad korištene. Čaše za vino koje mu je kupila. Uzela ih je sa stola i tresnula svom snagom s njima o pod.

U tom trenu čuo se udar groma negdje u daljini.

Kući je bila sama. Ljuta, tužna, ogorčena. Kao ranjena zvjerčica. Na trenutke sumanuta.

Onakva kakva žena postaje kad počne prezirati.

Kažu da je tanka granica između ljubavi i mržnje. Toliko tanka, kao veo dima, ali osjetna. Možeš je nožem rezati. I kažu da ne postoji gore od prevarene žene. One koja voli svom silinom. Koja sve može, sve stigne i sve prašta. One koja obožava i one koja primi tisuću i jedan životni udarac ali nastavlja dalje.

Kad takva žena zamrzi, ruše se planine i pomiču tektonske ploče.

Zvuk patetične pjesme s radija, odzvanja između zidova prazne sobe. Staklo je i dalje posvuda. Gazi preko njega bez osjeta bola. Čudno zar ne? Kako fizička bol može biti zanemariva kad se iznutra slomiš?

Zvoni mobitel. Ona poziv odbija. Stiže poruka – “Oprosti.” Mobitel leti u zid.

Pjesma s radija se mijenja… čuje: “Ti ni na pamet nisi pala mi, kad sam svoje noći lude trošio na njih, ti mi na pamet nisi pala a jedina si vredela od svih…”

U jednom trenu netko ti je cijeli svijet, u drugom guraš sve zajedničke uspomene u vreće za smeće. Bacaš ih. Neke pališ… kidaš slike i vrištiš u suzama. Prezireš svaki trenutak koji si potrošila na njega. Dolaze ti slike pred oči. Vođenje ljubavi, prvo ti i on, a onda on i silueta neke nepoznate žene. Osjećaš mučninu. Juriš u kupaonicu, povraćaš i plačeš i vrištiš u isti tren.

Netko dolazi, čuješ lupanje na kupaonska vrata ali odbijaš otvoriti. Netko ulazi na silu, osjećaš nečije ruke dok plačeš sklupćana na hladnom podu. Netko te grli. A ti želiš zagrljaj jedine osobe koja te uvijek mogla podići kad bi se slomila. Čudno zar ne? Te ruke ako te ikada više i požele dotaknuti, neće moći, neće smjeti.

Što je to meni falilo? – pita se još mjesecima. Što je to ona imala a ja nisam? Odgovora nema. Neće nikada ni doći. Dolaze samo glupe isprike. Poruke koje ne čita. Dolazi on s buketima cvijeća, a ona ga hladno zaobilazi na ulici.

U jednom se trenutku slama, okreće prema njemu i govori: Ti još ne razumiješ zar ne? Nije stvar oprosta. Stvar je da su tvoje ruke dirale tuđe tijelo. Tvoje usne ljubile tuđe usne, a onda si se vraćao u naš stan i tim istim rukama dirao mene. Tim usnama mene ljubio! I još ne shvaćaš da si me sjebao! Uništio si me za svakog koji dolazi nakon tebe. Zbog toga ti ne mogu oprostiti. 

Okreće se i odlazi, a on ostaje stajati šokiran i tih. Buket cvijeća pada mu iz ruku. Negdje iza njih nebo se tmuri i čuje se grmljavina.

I to je taj dio tebe koji mrziš, taj dio koji zbog tuđe greške sebe osuđuje. Kao da si roba s greškom. Ništa kriva a zauvijek slomljena. I uzalud pokušavaš iz dana u dan, iz godine u godinu skupiti te komadiće stakla i ponovno se slijepiti u cjelinu.

Ali ne možeš. Krhotine su posvuda. Zabile su se u sve što si željela, u sve u što si vjerovala i ostale urezane, kao šrapneli. Bolno podsjećaju na povjerenje koje si imala u nekog – krivog. Ne možeš ih izvući i da to želiš. Ostaju s tobom doživotno.

A pokušavaš, zbilja pokušavaš ići dalje. I gledati nekog drugog onim istim nevinim, zanesenim i zaljubljenim pogledom. I voljeti. O kako se trudiš voljeti… ali ne ide. Kao da se dio tebe pokvario, kao da nešto fali u tom sistemu…

Opet ta pjesma na radiju. Ta istina pretvorena u melodiju… –  “Kasno je da me zavoliš, jer ja sam sve potrošio, kad si mi bila najbliže, ja se s drugom budio, ja sam druge ljubio.  Kasno je da mi oprostiš,  ja nisam to zaslužio, kad si mi dala najviše, ja te nisam video i zbog gorih gubio…”

I znaš kao što zna i djevojka iz moje priče, da nije samo on tebe izgubio. Ti si sebe izgubila. I to je ono što pada najteže, jer put u središte sebe, gdje se skrivaš, na onom kupaonskom podu, uplakana i slomljena, put je koji odbijaš prijeći. Ali znaš da moraš. Jednom moraš, ako želiš ozdraviti…

A ja te čekam tu, na osunčanoj strani ulice, onda kad uspiješ. A vjeruj mi, ja znam da možeš.

Marija Klasiček


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape