Misli o egu…

Negdje u prašini zemaljskoj postojimo i mi malo drugačiji od drugih. Mi koji možda vidimo nešto što ostali ne vide, mi koji nikad nećemo imati osjećaj da pripadamo tu i sada. Naš jezik je nota, riječ, boja. Bez njih mi nismo mi. Naš put je naizgled za druge glamurozan i načrčkan ružičastim cvjetovima. Nas prozivaju čudacima, luđacima, besposličarima. Ponekad naše imena razapinju na stup srama pljujući ga. A mi? Mi šutimo jer bi li uopće imalo smisla i logike trošiti svoje riječi, bacati ih uzalud u blato pred… (ako napišem svinje, mislim da bih oskvrnula tu domaću životinju)?

Povučena u kutak, skrovit i tih, dalek od razularene mase promatram apsurd današnjice. I medalja za većinu danas ima samo jednu stranu, ovisi pred oči kakvog karaktera padne. Kažu mnogi da mi živimo u oblacima, a upravo ti isti nikad se ne bi usudili zakoraknuti na oblak? Zašto? Možda upravo zato jer su im duše još sirove i prežderane zavišću i otrovom, a živčana tjelesa preteška od ograničenih razmišljanja. I zapeku te strijele tuđih ega kad pogode neko od naših srdaca, na tren paraliziraju našu snagu i volju, ali dižemo se i idemo dalje.

Upravo zbog onih sličnih nama. I ne žalimo što tako često budemo odbačeni od čopora, jer mi nikad nismo ni pripadali tom čoporu. Naše su duše stare, naši su svjetovi tamo negdje gdje čopor nema hrabrosti zakoraknuti.

Đurđica Runtas


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape