Budi svoja. Ne daj se. Ne popuštaj. Ne javljaj se prva. Ne daj da te mijenja. Ne daj da ti soli pamet. Ako hoće drugačiju neka ju sebi i nađe. Zašto bi se ti mijenjala zbog njega? Zašto bi mu popuštala? Nađi nekog ko će te voljeti upravo takvu. Sve su to dobri savjeti. Sve su to savjeti koje možeš dobiti od ljudi kojima je stalo do tebe.

Samo može li to baš tako? Jesmo li dovoljno jaki da poslušamo? Uspijemo li natjerati razum da nadglasa srce ili je srce uvijek glasnije? Ima li mjesta za ljubav i ponos? Mogu li da budu zajedno ili “ljubav ponosu pogne glavu“, kako kaže stih jedne poznate pjesme?

Svakodnevno se nađemo u situacijama gdje nam se “udari“ na ponos pa moramo birati između toga da li da ga branimo ili da ga progutamo u ime ljubavi. Tako npr. kada tvoj dragi kaže da ti je suknja kraća nego što treba, ti poludiš. Upoznao te u još kraćoj i tad mu nije smetalo. A sad ti govori kako ćeš se oblačiti. Nikad to nećeš dozvoliti. Neka nađe neku u dužoj suknji, a ti ćeš oblačiti ono šta hoćeš i kako hoćeš. I tu je kraj. Demonstrativno mu okreneš leđa i odjuriš svojoj kući. Sva si ponosna na sebe jer nisi popustila. Jer si ostala svoja. Ljuta si jer je sebi uopće dao za pravo da komentariše tvoju odjeću. Kao da ti sama ne znaš šta je pristojno, a šta ne. Pričaš sama sa sobom, daješ si podršku i aplaudiraš jer si tako postupila. Nazoveš prijateljice i ispričaš im sve i naravno i od njih dobiješ podršku. I one su ponosne na tebe. Drago ti je što si tako reagovala jer znaš da si u pravu. I jesi, potpuno si u pravu. Ne treba da ti govori koliko tvoja suknja treba biti duga kada te upoznao u još kraćoj i nije mu smetalo. Ali onda ljutnja i bijes lagano popuštaju. Smiruješ se. Ali telefon šuti.

Od njega ni traga ni glasa. Trebao je već poslati poruku izvinjenja. Trebao je nazvati pa da mu se nagovoriš, ali ništa. Telefon i dalje šuti. Vrijeme prolazi, postaješ nervozna. Uzimaš telefon, čačkaš po internetu, analiziraš neke njegove poruke. Tražiš mu dodatne propuste. Skupljaš materijal da imaš svašta da mu nabiješ na nos kad nazove. Ali on ne zove. Kako može pitaš se? Bože, pa zar je ovo stvarno kraj? Šta ako se ne javi? E pa nećeš ni ti pogaziti svoj ponos i javiti se prva. Nisi ništa ni kriva. Neka se javi prvi i neka se pokaje za svoje riječi. Ako bi mu sad popustila popuštat ćeš mu zauvijek. Imaš i ti svoj ponos. I dok tako razgovaraš sama sa sobom, vrijeme prolazi, a ona ljutnja koju si osjećala jenjava i pretvara se u tugu. Počinje da ti nedostaje. Fali ti. Samo da hoće nazvati ne bi mu ništa ružno rekla. Našli bi i neki kompromis za tu glupu suknju. Jer šta ćeš ti bez njega…

Ali on ne zove. I šta sad? Hoćeš li ti progutati svoj ponos i nazvati prva ili ćeš patiti u tišini i pustiti da ljubav umre? Šta je pametno? Šta je ispravno? Poslušati srce ili razum? Šta je glasnije?

I u moru ovakvih situacija ponos i ljubav dođu u sukob. Nađeš se u situaciji kad moraš da biraš između sebe, svojih stavova, želja, volje i ljubavi. Moraš da biraš između sebe, onog što si oduvijek bila i ljubavi. Dođeš u situaciju kad trebaš popustiti iako si u pravu. Pristati na kompromis iako za kompromisom nema nikakve potrebe. Ali to je ljubav. On traži žrtvu i odricanje. Znam, svi kažemo da trebamo biti s nekim ko nas voli baš takve i ko nas nema potrebe ni mrvu mijenjati i prilagođavati svom životu i sebi. Ali svi znamo da je to nemoguće. Zbog ljubavi se svi moramo prilagođavati, popuštati, praviti kompromise i mijenjati. Neko manje, neko više ali na kraju to svi radimo ili ljubav ne može opstati. Gdje ima previše ponosa ljubav ne može preživjeti. To je jednostavno tako. Možeš držati samo do sebe, tjerati po svom, braniti svoja prava, stavove i želje ali onda na ljubav ne računaj.

Ilda Dedić

Komentari