Srećni ljudi…

Izvolite gospodine, rekla je cvjećarka, dok je čini mi se milon ljudi zapitkivalo “Koliko košta ova korpa? A ovaj buket”.

Duvao je nekakav vjetar , pa sam se mislila kako ću to silno cvjeće koje kupim ponijeti do kuće pješke. Osmi mart je praznik žena definitivno , nekako se osjećalo u vazduhu da se sve ove žene oko mene osjećaju posebno danas. Volim sve praznike. Ne volim hejtere koji ni na ovakve dane ne kuliraju , nego ogovaraju muževe , pametuju ženama da svaki dan treba biti osmi mart i bla bla.

U svom tom pijačnom haosu , pored mene je stojao jedan starac i uredno čekao svoj red. Govorio je nekako tiho , predpostavila sam da ima oko osamdesetak godina. U braon starom sakou i pantalonama , izgledao je svečano i čisto. Primijetila sam mu prvo ruke , pjegave staračke drhtave šake u kojima je stisnuo crvenu novčanicu. Stojala sam par trenutaka tako pored njega , gurali su nas sa svih strana.
-“Koji ti je ljepši?” – upita me , već kad sam bila posla mislima bog zna gdje.
Trgnuh se i rekoh -“ovaj bijeli definitivno”! Nasmijah se i sagnuh da mu dohvatim cvijeće da ga bolje pogleda.
“Upravu si , Marija obožava bijelo cvijeće.” Tiho je govorio jedva sam ga mogla čuti od vjetra i galame oko nas.
“Divni ste” rekoh. Ja naravno , odmah padam u trans na ovakve pojave oko mene. U mojoj glavi već motam film kako je Marija stara bakica , koja danas peče kolače i čeka čovjeka svog života da je iznenadi. Sigurno je iznenadjuje cijelu vječnost na današnji dan. Obožavala sam starije ljude koji su ostarali zajedno. Posebnu vrstu poštovanja i nježnosti uvijek sam osjećala za njih. Koliko moraju biti blagosloveni da prožive živote zajedno… Kako sam brzo pokupovala to što mi je trebalo , zaputih se odmah ka izlazu.

“Ipak ste uzeli žuto cvjieće?” Čujem svoj nasmijan glas , ” neka ste divno je”!
-Sjetio sam se, reče, da sam joj prošle godine poklonio bijelo. Znam da ga najviše voli ali ne mogu opet isto?
Nasmijah se glasno, “slažem se” rekoh oduševljeno , cure ne vole da dobijaju isto cvjeće svake godine. Marija je vaša žena?

“Da. U braku smo punih 57 godina.”
-“Obožavam takve priče , čujem sebe. Vi biste trebali reći nešto za moju kolumnu. Pišem ljepotu življenja za jedan portal , vi sigurno znate sve o ljepoti života sa jednom ženom? ”
Da pričam za novine? Zbunjeno me pogleda starac , ja se opet počeh smijati kao blesava. Ma ne , možete meni reći nešto lijepo o životu? Ja ću to napisati u mojoj priči. Pišem priče.

Lijepo o životu? Oh život je zaista lijep , zacakliše mu oči na trenutak. Živjeli smo lijepo jesmo jesmo. Imamo kuću gore na malom brdu. Pravili smo je sami zajedno. U ono vrijeme svaki smo kamen ja i moja Marija preko naših ruku prenijeli. U ono je vrijeme bila najljepša cura u selu. Svi su htjeli da je ožene. Nije ni čudo , ja od kad sam je vidio nisam spavao. Ali ona je nekim čudom i Božjom milošću htjela samo mene. Nikad se nije pokajala. Ja sam se zauzvrat cijeli život trudio da budem dobar za nju i djecu. Nismo se vala nikad svađali. Rješavali smo probleme u tišini, odgajali smo petoro djece. Dva sina su mi doktori. Ćerke su mi udate dolaze nedjeljom da se poigram sa unucima. A moja ti je Marija, srećne vesele prirode. Svi je vole. Čekala me i vojsku da odslužim, ratove da izratujem , čekala me i kad me dugo nije bilo. Čekala me i kad sam bio revolucionar i htio da mijenjam državu. Jednom je pješke išla od malog brda do Petrovca da mi ostavi pismo , cio dan je pješacila i ne puštiše je da me vidi. Vratila se tad , posle mi je rekla da nema veze. Da me mogla vidjet opet bi došla. Nije joj ništa bilo teško. Rijetko mi je govorila da me voli ali nije ni morala. U ono vrijeme sramota je bilo reć mužu da ga voliš. Ali sam ja mojoj Mariji govorio svako malo da je najvažnija u mom životu. Znaš, u životu je važno reći onome sa kojim živiš koliko je bitan. On mora znati da zbog njega hoćeš i želiš da budeš dobar čovjek. Biti dobar čovjek pošten, važno je to. Biti dobar svojoj porodici. Mada djeca dodju i prodju svojim poslom. Mi smo im dali sve što smo mogli, ali mi nikad nisu mogla bit važnija od nje. Znao sam da će mi ona ostati kad oni odu, pa sam se cio vijek trudio da mi ostane što srećnija. Srećne žene u kući su jedina moguća nada za svijet. Marija se smijala. Stalno se smijala…

Ujutro mi je kuvala dva jaja i rakiju i tiho se šunjala kroz kuću dok se ne razbudim. Lijepa je bila. No kako smo starali njena je ljepota bila sve veća. Toplina kojom je podizala djecu , srdačnost koja je nikad nije napustila. Eh.. lijepo , lijepo smo živjeli.”

Tek mu se tad zagledah u oči , zamagljene od suza i blažen smiješak titrao mu je licem. “Vi ste predivni” ponavljala sam , predivno je ovo što ste mi ispričali. Gospodja Marija će biti oduševljena poklonom. Čeka li vas ona kući?
-Da čeka me siguran sam. Onoj vječnoj kući gdje ću otići nadam se uskoro. Ne žalim se na život ali je vrijeme da joj se pojavim tamo. Bog zna koliko mi nedostaje. Krenuo sam do njenog počivališta, da znaš da ću joj reći da sam pričao za novine.
-Pa vi ste udovac? Zbunih se , knedla mi zaskaka u grlu.
-Nisam ne. Oženjen sam. To što je trenutno ne vidim ovih pet godina od kad je pošla to ništa ne mijenja. Vidjeću je uskoro. Morala je svudje prva poć da spremi za mene mjesto. Takva je bila.Nidje vala nismo pošli da ona prva ne ode da mi namjesti. Znao sam da će tako bit i kad ode na onaj svijet. Ne smeta mi , takva je bila nisam je ja mijenjao. Čekam sad da spremi i gore pa da me zovne.
Nasmija se opet , toplim pogledom punim ljubavi.

Ja ovo neću umjeti da napišem , rekoh skoro plačnim glasom. Mogu li da vas zagrlim? Znate , ja oduvijek vjerujem u ovo što vi pričate. Ja oduvijek znam da je ovo srećan život. Ja vas nikad neću zaboraviti.

I tako… Ljepota živenja je u srećnim partnerima. Budite srećni svom partneru… To je jedina nada sa ovaj svijet.

Vaša Jo ❤

Komentari

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete