Pronađi sebe…

Ja ne pišem da bi tamo neko bio zadovoljan onim što čita. Ne pišem ni da bih nekome udovoljila ili da bih nekoga svojim tekstom pogodila. Ne. To je jedina stvar koju ja u svom životu radim iz nekih sasvim sebičnih razloga. Ja pišem zbog sebe.

Tražila sam sebe u mnom stvarima i na mnogim poljima. Željela sam što više znati, biti što sposobnija, što bolja kako bih vrijedila i kako bih, negdje pronašla sebe. Pokušala sam sa klavirom, sa sportom, sa naukom, sa manekenstvom i sa još puno toga, no nisam uspjela, nije bilo tog mog “polja”. Nije da sam ja bila na ostalim poljima loša, jer ja kao ja, ovako tvrdoglava kao mazga nikako ne bih sebi mogla da dozvolim da budem u nečemu loša, i vječito sam davala sve od sebe kako bih uspjela. Ne hvalim se, to što sam bila dobra u svemu pomalo nije bila stvar toga što mi ide sve od ruke i što sam sposobna. Ne. Stvar je bila u tome što sam za sve davala svoj maksimum, a vrlo često i više od njega. Stvar je u tome što sam se ponekad doslovno ubijala kako bih ispunila kriterijum. Mislim da me je baš to ubijalo. Ne, ni u čemu nisam bila loša, svugdje sam bila dobra, no isto kao što nisam nigdje bila loša, tako nigdje nisam bila ni najbolja.

Šta mi je to donijelo? Navodno je dobro znati svašta, to sam mislila. No zapravo sam se samo zavaravala. Trošila mnogo više energije nego što sam trebala da bih u nečemu što mi ne leži bila, eto, prosječna. To me je godinama dugo tištilo, to što sam u svemu dobra, no nigdje najbolja. Ja nisam rođena da bih bila dobra. Moji se ego i sujeta ne mire sa tim. Rođena sam da bih u nečemu, bilo čemu, bila najbolja. Međutim moj entuzijazam blijedi iz godine u godinu. Sad se već to odbrojavanje prebacilo na mjesece i dane. Još uvijek nisam našla to svoje polje na kojem ću biti najbolja. A sigurna sam da baš svako biće ima to svoje polje. Da ima to nešto u čemu je on posebno dobar. Ne samo prosječan, već poseban i najbolji. A kad to nepronalaženje spojiš sa svim što ti se u životu dešava dobiješ, pa, kolaps. Dobiješ jedno veliko nezadovoljstvo i izgubiš onu vrlo važnu unutrašnju ispunjenost.

Umoriš se. Jako se umoriš i svakim se danom budiš se sve umorniji. Ne od teškog rada, rad je spas za čovjeka, umoriš se od praznine u sebi. Znaš, lako je pobjeći od svega, ma baš od svega. I od žene, i od muža, djeteta, roditelja, vlasti, gazda, kuće, firme, sa posla, od prijatelja ili neprijatelja. Sve je to lako. No probaj pobjeći od sebe. Džaba, to ne ide. Sebe dočekaš gdje god da odeš. Nekad dam sebi za pravo da krivim druge za svoje nezadovoljstvo. Pustim malo mozak da odmori. Krivim sredinu, krivim državu što nije pružila prostor da ti možeš istražiti sebe i pronaći se u tom istom. Krivim ljude, okolinu, školu i čitav visokoškolski sistem. No, znam, krivac sam samo ja sama sebi.

Međutim utjehu sam našla u slovima. Mnogo sam pisala, mnogo čitala. To me je spasilo. Nekad sam mislila kako moram znati sve. Kako drugačije neću vrijediti i uvjerila sam se da čovjek može sve ako se dovoljno potrudi. Može naučiti hodati na rukama, pričati strane jezike, svirati klavir, frulu ili flautu, pjevati duhovne ili obične pjesme, plesati valcer, tango ili slasu, kuhati čorbe, grah ili nešto treće, spremati svašta, pripremati svašta. Sve može. No, nije zapravo stvar u tome šta on može. Stvar je u čemu će pronaći sebe. Tek tad, i samo tad, biće srećan. Jer život ne treba živjeti da bi znao sve da radiš, život treba živjeti da bi uživao u svemu što radiš… I da bi bio srećan.

Aleksandra


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape