Igra bez granica, ipak ima kraj…

…jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica na kojim ništa ne piše. Jer moj je život vječito padanje, kad zbrojim poraze ništa ne ostane, samo još vučem navike i sve na tome ostane…

Ponekad pomislim koliko malo treba da čovjek sklopi oči i nestane. Tek jedna tisućinka sekunde i od nečijeg voljenog bića postaneš samo njegovo bolno sjećanje. Postaneš netko tko se više nikada neće probuditi. Netko tko se kao sjena provlači kroz svaku poru života onih koji su ostali, ali više nemaš moć da ih nasmiješ. Sjete te se uvijek s nekim prizvukom sjete i tupim osjećajem nedostajanja, ma koliko da je vremena prošlo.

Neizbježno je to, svi mi jednom postanemo samo nečije sjećanje.

Tridesetu sam prevalila, ima već neko vrijeme i ušla u te neke zrelije, kažu mudrije godine. One kad te konačno popusti balavost i dječja naivnost, al’ još imaš dovoljno snage i hrabrosti ganjati vlastite snove. Imaš i neko iskustvo i najviše spoznaju da još toliko toga moraš naučiti. Znaš, da zapravo nemaš pojma o životu, ali ga prestaješ analizirati, jer shvatiš da si ti, sebi, izvor svakog užitka i svake propasti.

Ispisuješ svoje stranice, hrabro, ali razborito. Voliš, ali promišljeno. Ljubiš odgovorno i praštaš kad zaista možeš, jer te minulo vrijeme naučilo davati srce na kapaljku i dušu u malim dozama. Naučiš reći “Zbogoom” kad to zaista misliš, jer znaš koliko je kraj konačna stvar. Ne razbacuješ se odlascima i dolascima kao opušcima, jer u tebi postoji svijest da ljudi nisu igračke, niti tvoje niti ičije i da trebaš poštovati njihovo pravo da te zaborave i ne puste nazad u svoj svijet, samo zato što ti se ono “zbogom” jednom omaklo. Naučiš reći: “Doviđenja” i kad osjećaš da je posljednje. I ne koristiš fraze poput “Volim te” i “Oprosti” jer su prigodne i lijepo zvuče. Naučiš ljude gledati kao ljude. Iako to često nisu.

Nisam danas odlučila pisati o važnosti trenutaka koje imamo, već o odgovornosti prema sebi, baš zbog toga što ne znamo koliko smo dugo ovdje.

Čini se kao da često zaboravljamo da smo tu samo šetači, slučajni prolaznici. Nismo kupili kartu za vječnost, nismo se čak ni okrznuli s dilerima lažnih priča o besmrtnosti.

Ima ljudi među nama, koji bi da mogu prodali i Boga, a gdje ne bi svoju dušu. Oni se kockaju s velikim riječima, dolaze i odlaze kako im se hoće. Nikad nisu ostavili balavost iza sebe i prihvatili odgovornost. Nikad naučili da se nečije srce ne može kupiti velikim pričama i brdom love. Možeš kupiti naklonost, ali ona se istopi. S vremenom sve ljubavi ionako postanu navika. Da li će ona biti prožeta iskrama one prvotne zaljubljenosti ili beživotnim pogledima, ovisi o tome koliko smo spremni učiti. Učimo li zaista? Ili samo bijesno vičemo koliko znamo i koliko smo uvijek u pravu?

A jamčim vam da često nismo ni blizu onog što nazivamo pravo i pravda. I u tim smo trenucima jako daleko od sebe i vlastite duše, a vrlo blizu poda i petom ugaženih opušaka.

Nismo kupili kartu za raj. Baš nitko od nas. Ako raj postoji, tamo negdje gore i ti zeleni proplanci o kojima je pjevao Toše, tisućinke sekundi prije no što je njegova igra završila, iako ju je nazvao bez graničnom, moramo se potruditi da je zaradimo, ovdje, svakog dana iznova.

I zapravo tad, ako brinemo o sebi, ako se prestanemo kockati svojom dušom, jednako kao i tuđim dušama, možemo odahnuti i prestati razmišljati o početku nakon kraja. O životu nakon života.

Zapravo što bi mi koristio još jedan život nakon ovog, ako u ovome ne bih naučila biti sve što mogu postati. Ako ne bih svladala lekciju – biti čovjek? I ako bih se non šalantno šetala kroz sve godine koje su mi preostale.

U onom nekom trenutku kad sam shvatila da je biti dijete u tijelu odrasle žene i kazna jednako kao i blagodat, okrznuo me crni jahač bez glave i napomenuo da sam njegova meta. Od prvog trena od kad sam otvorila oči. I da će me dočekati jednom. Ovako me mimoilazi, ispija kavu, lista novine. Njegovo se lice ocrtava na svakom pijanom šoferu koji lakomisleno sjeda za volan. Na svakom vjetrobranskom staklu, vlakova koji me mimoilaze, na rukama laboratorijskih inženjera koji barataju visokopatogenim virusima, na zubima bjesnih pasa lutalica, koje je netko bacio na cestu, na rukama trgovaca koji na policama ostavljaju hranu s istekom roka valjanosti i onima koji u hranu miješaju kojekakve otrovne sastojke, jednako kao i onih željnih brze love koji te otimaju noću, da bi prodali tvoje organe. Jahač me prati. Njegova lagana šetnja, u jednom će trenu postati galop, uhvatit će me, svjesna sam. Ali neće morati trčati. Dočekat ću ga kao sijeda starica, u svojoj postelji, s osmjehom na licu, ponosna zbog svega dobrog što sam učinila i što ostavljam za sobom. Pružit ću mu ruku, kao znak spremnosti i on će znati da me nije pobijedio. Ovaj život je bio moja igra i ja sam odlučila kad predajem kralja i završavam.

Marija Klasiček

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...