Mogu svaki dan da budem tužna. Mogu da žalim za propalim ljubavima. Za izgubljenim prijateljstvima. Mogu da žalim zbog izdaje i svih noževa koji mi vire iz leđa. Mogu da me bole ružne riječi i ogovaranja. Mogu da me bole svi neostvareni snovi. Oni koje sam prestala sanjati i oni koje još uvijek sanjam, ali su daleko. Može da me boli izgubljena nada. Iznevjereni ideali. Neuzvraćena ljubav. Sve ovo može da me boli. I još puno toga što sam gurnula negdje u skrivene pretince svoje duše i čije bi izvlačenje diralo stare rane, pa se pravim da ne postoji, da se nije desilo, da nije boljelo i da ne boli.

Mogu svaki dan da se vučem poput duha, tužnih očiju i prazne duše. Ali neću. Probudim se svakog jutra s nekom tjeskobom u grudima. Sve što je preko noći nestalo, spavalo, s jutrom se budi, zaživi i na meni je da donesem odluku da li da mu dopustim da nastavi sa mnom ili da dan počnem sretna. I uvijek odlučim ovo drugo. Odlučim da ću dan početi kao da ništa prije nije postojalo. Čista poput novorođenčeta. Kao da ne znam šta je izdaja, prevara, bol.

Iz kuće ću izaći visoko uzdignute glave, sa sjajem u oku i osmjehom na licu. I to ne odglumljenim, nego pravim. Jer čemu tuga? Čemu žaljenje za onim što je bilo i onim što nije? Čemu žaljenje za onim što prolazi i onim što dolazi? Zar da se plače za prosutim mlijekom? Nečim što ne možeš vratiti niti popraviti ili nečim što ne možeš dohvatiti? Neću. Ne dam. Ja biram osmijeh. Ja biram sreću. Jer sreća i jeste samo stvar izbora. Svi imamo razlog i za jedno i za drugo. Zašto ne izabrati sreću? A mogla bih da se vučem tužna i plačna. Da žalim nad vlastitom sudbinom, propalim planovima, izgubljenim vremenom. Mogla bih da žalim za nekim minulim vremenima. Vremenima koje su mi odnijele neke drage stvari, a nisu donijele nove.

Ali čemu? Šta ću dobiti? Žaljenje i možda neko suosjećanje. Ne treba mi, ni jedno, ni drugo. Ja biram sreću. Biram da obučem najdražu haljinu, obujem štikle i stavim crveni ruž na usne. Biram da uživam u suncu i dopustim mu da me usreći. Biram da obučem trenirku i patike te se poput djevojčice radujem vožnji bicikla. Da uzmem gitaru i pratim onog lika na YouTubu koji objašnjava akorde, a kada naučim novi onda se šepurim kao da sam naučila sve, snimam se i ponosno šaljem drugarici da vidi kako mi dobro ide sviranje gitare. A u stvari mi uopće ne ide. Nisam muzikalna i nikad neću naučiti. Ali učenje me čini sretnom. Biram da se radujem toploj sobi kada je vani hladno i dugim šetnjama kada je vani sunčano i toplo. Da uživam u dugim ispijanjima kafa s prijateljicama i svim tračevima, iako ako nas pitaš mi nikad ne tračamo. Biram da potpalim vatru za roštilj, a onda sjedim pored nje i gledam kako gori. Da izvedem djecu od prijateljica u park, a više se ljuljam i klackam od njih. Biram da imam simpatiju u ovim godinama. Nekog koga volim sresti, a pred kim sramežljivo obaram glavu i skrivam pogled.

Biram da gledam “Zonu Zamfirovu“ hiljaditi put i da zamišljam to neko vrijeme i sebe u onim haljinama. Biram da čitam „Zovem se Crvena“, svaki put kad ne znam šta bih novo čitala.

Biram da uživam u ukusnoj hrani, jer sam jedna od onih rijetkih sretnica koje mogu jesti šta žele i koliko žele, a da se ne ugoje. Zar to nije divno?

Biram da me smatraju neozbiljnom i nezrelom jer ja to i jesam. Još uvijek sam djevojčica u duši. Još uvijek me mogu usrećiti sitnice koje život čine. Zato ja biram sreću. A vi?

Ilda Dedić

Komentari