Uzimam kaput, već odavno pakirane stvari. Svejedno ne nosim puno, najviše uspomena, što dobrih, što loših.

Odlazim iz ovog svog grada, možda se vratim kad se vrijeme poboljša, kada se ljudi promijene, ne znam, kada ne bude ovoliko zavisti, kada se žene prihvate kao ravnopravna bića naspram muškaraca. Kada svi budemo kao jedno.

Nosim i tebe u uspomenama kao jedinog muškarca koji je bio sličan meni, koji je razumio, shvaćao. Bio tu kada je bilo potrebno, odlazio kad bi shvatio da je korak preblizu… previše. Znam da si i ti htio poći, dokazati sam sebi da možeš, i da ovaj Balkan nije mjesto za tebe, kao ni za mene. Mi smo za širokih pogleda na život gdje se može sve kad se hoće. A ovdje koliko god želiš ne možeš, ne mičeš se s mjesta.

Ti si odlučio ostati, jer lakše je na ovakvom podneblju odgojiti djecu, praviti ih ljudima. Ti si morao ostati, nisi to nikad rekao ali ja sam osjetila, trebao si odgojiti sestre. Svoje dvije jedine ljubavi, jer ti ne poznaješ drugu vrstu ljubavi. Žao mi je samo što nikad nisi odgovorio na moje pitanje, možda dobijem odgovor kada budem daleko. Kad se budem dokazivala sebi da mogu sama, kada me nitko ne bude spoticao od mojih želja, snova i potreba. Možda da si odgovorio ostala bih, trudila bih se, ne možda već bih, vjeruj mi na riječ. Voli sestre, pruži im onoliko koliko sam ja tražila, a nisam dobila, nema veze, razumijem, ne vjeruješ sebi, kako bi mogao meni.

I upamti moj savjet za njih. Ne sputavaj ih u ničemu u životu, budi im ruka koja će im brisati suze kada bude potrebno, ruka koja će ih zagrliti, biti im utjeha, jer u osjetljivim su godinama, znaš to i sam.

Čuvaj se prijatelju, čuvaj i onu našu malu uspomenu i tajnu. Ja odlazim, u potragu za snovima, za samostalnošću. Naći ću sreću koju tražim, ali neće sreća biti potpuna, vjeruj mi.

Anonimno

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)