Epilog jedne ljubavi…

Ljubav je nešto što može biti prolazno s vremena na vrijeme. Usporava i, u nekim slučajevima postupno jednostavno nestane.

Ponekad se možete probuditi i shvatiti da osoba s kojom ste, nije osoba s kojom želite biti ostatak svog života. To nitko nije kriv. To je nešto s čine se moramo suočiti u nekom trenutku. Bilo da se prvo suoči onaj koji voli ili onaj koji ljubavi više nema.

Bila sam u takvoj situaciji. Znakovi da me on ne voli više bili su mu ispisani po cijelom licu, vrištali su na mene između riječi koje nije mogao izgovoriti. A ja sam na kraju ostala slomljena. Posljedice nas nosila sam posvuda po sebi.

Sjećam se da sam mu jednom bijesno rekla: Zašto bih htjela da ostaneš ako više nisam ono što želiš u životu? Šutio je. A ja sam ludila.

Mislim da bih trebala krenuti ispočetka…

U nekom trenutku našeg odnosa, čovjek kojeg sam voljela je nestao. Prestao je pokazivati naklonost prema meni, intima između nas je nestala. Da bilo je seksa, ali seks i intima su dvije posve različite stvari. Oni koji su voljeli, dobro znaju razliku. I ponekad, imala sam sreće dobiti poljubac u obraz kad je bio dobre volje. To nije pomoglo uopće. Samo sam se osjećala jadnije, žena u meni koju je volio, umirala je i budila se neka druga, meni strana osoba.

Svađali smo se o svemu, uglavnom kako on ne želi provoditi vrijeme sa mnom, kako mu nisam po volji, kako se ne trudim u stvarima u kojima on želi da se trudim. Želio me mijenjati. U meni je sve vrištalo a on je bio hladan i dalek. Bez obzira što učinila u pokušaju da ga „vratim”, on je bio netko tko je već davno otišao. A ja sam bila dežurni krivac za sve loše među nama, ma za sve loše na svijetu.

Bila sam zaslijepljena idejom da smo samo u teškom razdoblju. Odbijala prihvatiti da je kraj. Ponekad sam se pitala zašto nije otišao? Možda jednostavno nije znao kako? Ali MI smo bili mrtvi mnogo prije no što sam konačno odustala od nas.

U jednom trenutku došli smo do točke u kojoj više nije reagirao kad sam pokušavala razgovarati o nama. Njegov nedostatak komunikacije povrijedio me do bola i učinio nesigurnom i tihom. Više nisam pokušavala ništa pitati. Bio je to trenutak kad sam se prestala boriti za nas i počela boriti za sebe. Shvaćala sam da više ne postojim za njega, ali još uvijek nisam shvaćala ozbiljnost cijele situacije. Neki od mojih prijatelja su pokušali pomoći kako bi me trgnuli, ali ja sam zaglavila u svom načinu razmišljanja.

Moj trenutak buđenja, došao je poput metka u glavu, ispaljenog iz pištolja s prigušivačem, prislonjenog na moje čelo.

Sjećam se da smo zapravo tad imali sasvim dobar dan. Sjedio je na kauču u dnevnom boravku, a ja sam se ushodala po kuhinji. Napravila sam se glupa i rekla mu da ga volim. Čekala sam samo njegovu reakciju. Zapravo je to bio prvi put nakon jako mnogo vremena da sam uopće smogla snage ali i hrabrosti izgovoriti opet te riječi, iako više nisam vjerovala u njih i one za mene nisu imale ni istu snagu ni isti značaj. Bile su samo riječi, a ja sam samo željela čuti što on ima za reći. Šutio je. Njegova šutnja bila je moj odgovor.

Znala sam da je gotovo. To moje „Volim te“ je nešto što bi trebao doći lako. Trebalo bi bez razmišljanja kliznuti s usana i trebala bih blistati dok to izgovaram. I kad mi netko uzvrati, to treba biti isto toliko lako. Ali nije bilo. Ni moje „volim te“ ni njegova šutnja.

Otišla sam. Tiho i bez najave. Jednostavno sam nestala. Mi nismo više bili dovoljno jaki za mučne, beskonačne rasprave. Za ultimatume i glupa obećanja da će biti bolje. Nismo si to mogli više raditi. Ja nisam htjela da si to radimo. Shvatila sam da je on bolji čovjek bez mene i da sam ja bolja žena bez njega. Shvatila sam, da sam s odlaskom ponovno pronašla sebe. Onu sebe koju sam negdje putem izgubila. Ponovno se svakodnevno smijem i sretna sam. Plešem, pjevam, živim punim plućima. Idem na sva ona mjesta kamo sam prestala odlaziti jer su me boljela. Zbog njega i nas. Više me ne bole. I ja sam ponovno ja.

Savjet za kraj?

Ako ste osoba koja ne voli više svog partnera, molim vas razgovarajte s njim. Recite što se događa. Na glas. Ljudi koje više ne volimo na taj način… zaslužuju znati. Nikada nemojte ostajati u vezi u kojoj ne želite biti, misleći da drugoj strani činite uslugu. Ne činite, nanosite mnogo štete i mnogo boli. Jer nema goreg, no biti kraj osobe za koju znate da ju više nikada ne možete imati. To je smrt u malom, svaki dan iznova. Da smo oboje bili malo pametniji i malo hrabriji mogli smo sve to završiti mnogo ranije. I mnogo bi nas manje boljelo. Vrijeme ne čini da problemi nestanu, oni samo postanu nepodnošljivi… do granice dok jedno ne pukne. Ako poštujete svog partnera, imalo, ili barem uspomenu na ono što ste imali, tada ćete učiniti ono što je ispravno.

Ostati s nekim koga ne voliš nije zdravo. To nije dobro za vas, nije dobro ni za drugu stranu. U vezi, oboje zaslužuju sreću, a ako se ona više ne može pronaći, ako je nemate jedno u drugom, onda je kraj najbolji lijek. I potraga za srećom, krećući svatko svojim putem, je najbolje što možete.

I voljet ćete opet, ma koliko se to činilo nestvarno. Voljet ćete i najvažnije, bit ćete voljeni. Jedino takva ljubav, je prava ljubav i može trajati.

Marija Klasiček

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...