Ispod sunca…

Došli smo do kraja puta. Dalje nema. Ni ceste, ni načina. Nema čak ni zida – samo veliko, čudnovato ništa. Sjećate se kako je započelo? S mnooogo čarolije, mnogo iskrica iščekivanja i znatiželje. Sve je bilo tako vrckavo i zabavno. A onda je na put snova stao najveći neprijatelj ljudskih srca – ego.

Stojim sama. Ispred mene je vijugava i grbava cesta. Zaista ne znam kamo vodi. Ali ne osvrćem se. Znam tu negdje upravo je udesno skrenula jedna divna duša koju neopisivo volim. Puštam je, saginjem glavu i osluškujem njene korake koji se gube u daljini. Sretan ti put dušo moje duše – pomislim i oprostim se s jednom teškom suzom. U tom trenu, negdje s lijeve strane, još jedna divna žena, još bliže sredini grudnog koša, upravo je umornim korakom punim razočarenja skrenula s naše staze, kojom smo dugo kročile zajedno. Sretan ti put dušo moje duše – znaj da si voljena i da te čuvam na posebnom mjestu, ali te puštam da budeš drugdje sretnija. Želim ti da se opet smiješ i da ti korak opet bude lak. I želim da te mogu voljeti bez težine u prsima. Na daljinu, ali toplo i iskreno. Još jedne čujem korake, mlade djevojke, prohujala je u letu ispred mene… viče: “Ajde Mare slijedi me!” –  i ja sam zatečena. Zar nisam ostala posve sama?

Osjetim ruku na ramenu i osvrnem se. Milo lice, drage prijateljice: “I ja sam tu, ostajem s tobom, samo na drugačiji način. Mnogo te volim, naše prijateljstvo nikad nije bilo upitno.” Osmjehnem se: “I ja tebe mnogo volim.” I zakoračimo, prvi korak nam je težak, jer dugo smo na mjestu stajale. Ali odluka je pala i ohrabrile smo se.

Nakon nekoliko koraka zrak je lakši  i mekši, opet se smijemo i zajedno maštamo.

  • “Lijepo je ovdje.” – čujem je kako uživa u proljetnom suncu.
  • “Zaista jest.” – progovorim kroz šapat, osupnuta spoznajom da sam zaboravila kako lijepo i lagano može biti sunce na licu i kako život može biti čaroban. Kako je lako ljude voljeti kad ih prestaneš tjerati da budu što nisu, da rade što ne žele i bave se onim što im predstavlja bol. Ljepše je čuti ih kako se smiju negdje u daljini, koračajući opet hrabro i s puno elana.

Jučer sam vas od sebe odgurnula, grubo i oštro. Birala sam riječi koje će boljeti, jer sam znala da ću vas samo tako natjerati da se maknete s ceste koja vas ranjava i da činite stvari koje vas bole. Gurnula sam vas, jer želim da se opet smijete i da prestanete biti ovdje, jer mislite da morate. Ne… snaći ću se. Kao i uvijek. I bit će mi lakše znajući da negdje sada ispijate kavu i pričate o nekim drugim, mnogo ljepšim stvarima. Naravno da ćete mi nedostajati. Naravno da ću mnogo puta poželjeti da ste tu. Ali ljubav, ona prava i nesebična, ljude pogurne da se idu veseliti negdje drugdje. I da pronađu svoje sretno mjesto pod suncem, a ne da stoje pod starom krošnjom, toliko gustom da se zrake nikada ne mogu probiti do njihovih lica.

Moja ljubav bila je vaša gusta krošnja. Sebično vas je držala van sunčeva dosega. Danas sam posjekla granje i pustila vas da pojurite za svjetlošću. Danas sam pokazala srednji prst svom egu i rekla: “Dosta, moji snovi više neće biti tamnica onih koje volim i onih koji me vole toliko ludo, da uporno sa mnom srljaju u propast. Ako treba da propadnem, propast ću sama, ako uspijem, za pobjedničkim stolom dočekat će ih njihova mjesta. Drugačije ne želim živjeti.”

I lijepo je… zaista je lijepo ovdje na suncu. I nadam se da je i vama – duše, moje duše, ma gdje da su vas vaše staze odvele.

Marija


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape