Odluka kojom sam pobijedila sebe…

Šutke sam promatrala sve te sebične ljude oko sebe. Više nisam reagirala na njihove riječi, na njihova pitanja i njihove osude. Bili su samo to – ljudi koji previše pričaju. Oni do kojih mi je nekad bilo stalo.

Stajala sam oslonjena laktom na prozorsko staklo i sjećam se da sam samo željela leći u krevet. Nije mi se razgovaralo, nije mi se nikog slušalo, nije mi se razmišljalo o ničemu. Nitko nije razumio to stanje u mojoj glavi, tu potrebu da budem neprirodno tiha i mirna, kao da zapravo ne postojim. Tu potrebu da satima promatram istu točku na zidu. Nisam od njih to ni očekivala. Jednostavno mi nije bilo važno.

Jela bih kad bi me natjerali. Pila bih vode kad bi me natjerali. Ustala bih iz kreveta ako bih baš morala i vrisnula bih da me puste na miru, kad bi se približili previše onom dijelu mene koji je bolio i koji me pretvorio u živog mrtvaca.

I trajalo je to. Mjesecima.

A kad bih izašla iz kuće, da održim privide, trudila bih se nositi najširi osmijeh. Trudila bih se ljude nutkati da pričaju o sebi i hinila oduševljenje. Sve samo da o sebi ne moram progovoriti.

Mrzila sam odlaske k njemu, jer je očekivao da u taj stan dođe osoba koja sam bila na početku naše veze. Osoba koja je isparila i koje sam se sjećala kroz maglu. Ljutio se i lupao vratima, prigovarao, protestirao i što je to više radio, ja sam bila dalja, tiša i strana, kako njemu tako i sebi samoj. U nekom sam trenu jednostavno prestala mariti.

U jednom sam trenu odustala od nas.

Sada znam da sam bolovala od depresije, praćene napadima panike i teškom anksioznošću. Kako je došlo do toga? Kako uvijek dođe? Tako da nam se dogodi život s kojim se ne znamo nositi. I oko nas budu ljudi koji ne znaju reagirati. Ne razumiju kako odjednom nemaš volje za stvari koje su te ranije veselile, kako se gasiš i kako puštaš da se ugasiš. Pokušavaju te natjerati da se trgneš, ali što te više guraju – gore bude.

Nema čarobnog rješenja niti čarobne tablete. Postoji jedino vrijeme, kao saveznik i volja negdje unutar vlastitog bića da se probudiš i odhrvaš. Depresija je bolest u kojoj si sam sebi najveći neprijatelj. Ona se ne događa preko noći – iako našoj okolini to ponekad tako izgleda. Ona se rađa negdje u nama i dugo joj treba da zavlada. Ona je odgovor na sve što je u nama i oko nas pošlo krivo.

Ona dolazi u mnogo oblika i ima različite faze i koliko god na prvu bila “tipična”, sa simptomima koji prate većinu koja oboli od nje, ona je individualna. I što se događa jednom, ne mora se događati svima. I što pomaže jednom ne mora pomoći nikom drugom.

Podmukla je i lako se sakrije. Ljudi je kamufliraju osmijehom i rečenicama poput: “Samo sam jako umoran.” Boje se o tome pričati, srame se priznati da se osjećaju loše i da se gube. Srame se pokazati slabost. A svi smo mi u nekom trenutku u životu bili slabi. Svi smo ponekad bili tužni, ranjeni i povrijeđeni. Samo često se tome osjećaju možemo othrvati, a ponekad on preraste u konstantno stanje tuge i totalne bezvoljnosti. Stanje u kom ništa nema smisla i život nema ni ljepote ni vrijednosti.

Moja sreća u nesreći je bila potreba da pišem. To pisanje bila je moja terapija. Ništa nije bilo toliko ljekovito i moćno, kao stavljanje slova na papir i izbacivanje najcrnjih dijelova sebe na površinu. Ponekad kad bih završila misao ili tekst, shvatila bih koliko sam iznutra mračna. Koliko se tuge i otrova u meni nakupilo i koliko je to strašno, za tako mladu osobu pred kojom je cijeli svijet i cijeli život.

U nekom sam trenutku shvatila da ne želim biti takva, da ne želim pisati duge i mračne rečenice, da želim opet moći razgovarati, da se želim smijati, da ne želim tuđe riječi i emocije shvaćati osobno, da ne želim reagirati – kako sam reagirala. Povrijeđena i ranjena kakva sam bila, svaki bih komentar i kritiku shvaćala osobno – kao napad na sebe. U tim trenucima, nešto u meni se ljutilo i svađalo i ja bih reagirala instinktivno, poput životinjice stjerane u kut. Branila bih se i napadala – istovremeno. Moj fitilj bio je veoma kratak, a osjećaj za nepravdu – izoštren.

Ljudi nisu mogli razumjeti zašto tako reagiram i još su se više ljutili i napadali. A ja im nisam mogla objasniti što mi se događa. Nisam to ni željela. Nisam htjela da vide koliko sam zapravo slaba dok se pravim jakom. Ljudi koji su kratkofitiljaši poput mene, a uz to i naprasiti i arogantni, hranili bi se mojim jadima i još više napadali. Nisam znala kako se obraniti od tih, nazovimo ih čvrstim karakterima. Nisam znala kako s njima naći zajednički jezik. S vremenom sam shvatila da je za mene, s njima bolje ne imati nikakav odnos. Oni će uvijek sami sebi biti u pravu a mene će to uvijek živcirati. Shvatila sam da volim funkcionirati u lakim i pitkim odnosima gdje s ljudima možeš naći balans i da samo takve odnose prihvaćam. Ovi drugi jeli su mi i ono malo energije što bih pronalazila u sebi i nisam ih više bila spremna tolerirati.

Kako je jačala moja želja da se postavim na noge, tako sam završavala mnoge priče. Mijenjala sam uvjerenja duboko u sebe usađena, da si moram sa svima biti dobra i da me svi moraju voljeti. Ne moram i ne moraju.

Neka ih, negdje daleko. Neka su sretni. Ja sam ovdje i dobro sam. Dobro sam jer nikome više ne dam pravo da ulazi u moj prostor i da me ranjava.

Bio je to pravi korak. Presjeći odnose s ljudima koji su za mene bili pijavice. One koji su mi pametovali, ucjenjivali ili se jednostavno non stop uzdizali i htjeli biti glavni – u svemu. Uz pisanje i čistku na “Friend listi života”, počela sam dolaziti k sebi. Pronašla sam novi posao, okončala dugogodišnju vezu u kojoj smo i on i ja bili nesretni, pronašla nove hobije, obnovila neka stara, lijepa prijateljstva i počela graditi nova.

I shvatila da sam pobjednik. Jer nije važno koliko sam puta pala i koliko su me puta srušili i krivi odabiri i pogrešne odluke i ljudi koji su bili oko mene, a nisu mi činili dobro. Važno je koliko sam puta iznova ustala. To je ono što me čini jakom, to je ono što mi daje svrhu i to je temelj u meni zbog kojeg znam da je lako potonuti, ali to nije nešto čega se treba sramiti.

Depresiju sam pobijedila shvativši da ona nije moj neprijatelj, nego odraz života koji sam živjela i u kojem nisam mogla egzistirati. Shvativši da moram mijenjati stvari, depresija je polako prolazila. Nije posve nestala, to je ono što je ključno. Ona spava negdje u meni i traži okidače da se aktivira, ali… na meni je. Sve je na meni. Hoću li voditi sretan, ispunjen i bogat život ili ću se prepustiti struji i opet potonuti.

Zbog toga vjerujem da je lijek za nju u nama, ne u tabletama, iako one pomognu u najaktunijim fazama. Potrebna je nadljudska snaga volje. I shvaćanje da se ništa neće promijeniti – tamo, negdje, jednom. Promjena se događa sada, u ovom trenutku. U ovom se trenutku događa život, na nama je samo donošenje odluke, hoćemo li ga promatrati kako prolazi ili izaći iz uglova sebe i živjeti.

Ja danas živim. To je moja pobjeda.

Marija Klasiček

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...