Žena današnjice…

Iskrena da budem nisam nikada niti pomislila da će moje piskaranje ikada ikome biti od nekakve pomoći, no izgleda da sam pogriješila u toj procjeni. Naime kako sam napisala onaj svoj zadnji tekstić, stigle su mi brojne poruke, nažalost, žena koje su svoju sudbinu pronašle u njemu. Ne nije mi bilo drago zbog toga, bila sam zatečena i tužna jer je taj broj mnogo veći no što sam ja mogla i zamisliti…

Mnogo je žena, previše, koje trpe nekakav oblik porodičnoga nasilja ili maltretiranja. Rijetko koja je smogla snage i poslala do đavola budalu koja joj od života pravi pakao. Nekada bi ih možda osuđivala, ono u fazonu pa zašto ne ode, zašto nešto ne uradi, no sada ne. Sada razumijem da postoji u životu nešto mnogo važnije od tebe same, pa se podnose i one žrtve koje ne bi smjele da se podnose. Otkako sam majka, shvatila sam da je život nešto skroz drugačije od onoga što sam ja zamišljala, i shvatila sam da nema toga što ne bih uradila ili trpjela zarad dobra svog djeteta. No na stranu to sve, potrebno je dobro odvagnuti šta je dobro a šta ne, te koje žrtve trebaju a koje nikako ne smiju da se podnose.

Razmišljala sam mnogo i shvatila sam da je veliki krivac za toliki broj nesretnih žena i propalih brakova, naša država. Kao prvo ona ne nudi dovoljno dobar program zaštite onima kojima je ta ista potrebna, i kao drugo toliko je težak život i opstanak u njoj da je sve veća nervoza među ljudima, pa ta ista prerasta u neke mnogo ozbiljnije probleme.

Kad realno sagledam stvari, nije ni čudo što ljudi prelaze u te faze svađanja i netrepeljivosti. Posla nema, a ako se i nađe plate su premalene za život. Dakle više govorimo o opstanku nego o životu. Naravno da će čovjek biti nesretan i nezadovoljan kad su mu ruke vezane. Žena vrlo teško pronađe posao, vrlo teško samostalno egzistira još naročito ako sa sobom ima malo dijete. Ona ne može da nađe neki pristojan posao kojim bi prehranila sebe i svoje dijete, te tako samostalno živjela. Dakle pošto je takva situacija ona nema izbora, ona nema kud već mora ostajati i trpjeti budalu koja joj zagorčava život kako bi mogla svom djetetu pružiti krov nad glavom. Ja i dalje odbijam da vjerujem da su ovo problemi 21.- og vijeka, no istini se ne može pobjeći. A pomoć od države je toliko smiješna da neću ni navoditi cifre.

Nažalost ova naša područja još uvijek su pod oštrim patriotizmom, te roditelji odbijaju prihvatiti natrag svoju žensku djecu u svoje domove, jer smatraju kako je žena ta koja je kriva i odgovorna za sve što se u porodici dešava i događa. Tako da kad se sve sabere i oduzme, žena je ta koja ispašta.

Neću imenovati, no spomenut ću jednu divnu ženu koja se pronašla u mom tekstu. Javila mi se i ispričala mi nešto o sebi, podijelila je jedan dio sebe sa mnom, iako sam joj totalna neznanka. Jako me rastužila njezina priča, a još više me je rastužilo to što joj ni na koji način ne mogu pomoći. Ona nije imala sreće kao ja da pored sebe ima čovjeka koji je obožava i poštuje, već ima budalu koja joj godinama od života pravi pakao. Sve što sam ja imala za nju bile su riječi. No čini se da su je moje riječi malo ohrabrile, potakle na to da nešto uradi. Shvatila je da njen problem ne treba da se sakriva, da nju nema čega da bude stid i da treba da se zauzme za sebe. Ponosno ću reći da je to i uradila, zauzela se za sebe. Prijavila je idiota policiji i pokrenula postupak za razvod. Nemojte da mislite kako se ja radujem što je jedna bračna zajednica propala, ja se radujem što život jedne žene ponovo dobija nadu i smisao. Da se šta moglo popraviti savjetovala bih je da to i uradi, no tu se nije imalo šta popravljati. Ponosna sam na nju. Ponosna sam i na sebe što sam imala udjela u tom svemu. Nju tek čeka borba, tek je čekaju neki teški dani, no ona sada drži svoj život u svojim rukama.

I isto ću reći svakoj ženi koja je bila ili je trenutno u njezinoj situaciji, borite se. Borite se za sebe, vaši životi su vrijedni, svaki dan treba da vam je poseban i lijep, i nikoga u životu ne treba da trpite. Vi niste rođene da biste bile nečiji otirači, vi niste manje vrijedne ako je on taj koji zarađuje. Vaš trud i vaš posao je mnogo teži i zahtjevniji, iako to nitko ne vidi i ne cijeni, no vi same znate koliko je teško sve što radite. I upamtite, ne postoji opravdanje za maltretiranje, ne postoji objašnjenje za bol, i nikako ne postoji razlog za udarac. Ako vas „on“ ne čini sretnom, onda vam nije ni potreban, jer znate onu izreku „Sa muškarcem treba da je dobro, loše mogu živjeti i sama“.

Mojoj dragoj čitateljici, želim svu sreću u njezinoj borbi, a svima vama ostalima želim da smognete snage i da baš kao i ona ponovo počnete disati.

Aleksandra


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape