Jebi se…

Sjećaš li se kako smo?… bla bla bla… ”režem si žile”…
NE!
Ovaj put ne!
Dosta je!

Gledam u ovih par sto jadnih kuna, preostalih od mog auta i ne znam je l’ da se smijem il da plačem?

Da, skršio sam ga, k’o staru kantu, i vjerojatno će postat nečija vešmašina ili nešto. Nema veze, nek’ ga smelju. Ionako te uvijek bilo sram voziti se u njemu. U momentu kad mi je idiot s kojim sam imao ”bliski susret” došao srat zbog par crtica na njegovom limenom ”ljubimcu”, došlo mi je da ga sravnim sa zemljom i pometem pod s njim.

Al’ nije bilo vrijedno toga.

Do plaće ima još barem pola mjeseca i trenutno krpam kraj s krajem, ali još uvijek sam živ, i iznutra i izvana. Barem imam ovo klupko od mačka koje mi se još uvijek veseli i gega prema meni svaki put kad dođem doma s posla i nosim mu novu sočnu konzervu. E pa George moj, i ti i ja ćemo ovaj mjesec ”stegnut remene” kako sad stvari stoje.

Ovaj tjedan je stvarno bio jedan od onih kad pomislim da ne može biti gore nego što već je. Ona dva dumeza, Ivan i Vedran su sjebali par novih, skupih, televizora u skladištu i naravno da sam dobio po nosu od šefa zbog toga, jer kao voditelj skladišta snosim odgovornost za tuđa sranja. Pun mi je kufer idiota i maloumnih ljudi! Al’ izdržat ću, još malo, da ”stanem na noge” a onda bježim glavom bez obzira i to prvom prilikom.

U srijedu me policajac na Slavonskoj ”pozdravio” svojom palicom i uručio mi ”čestitku” od 1000 kn. Ono, jebote, za skoro pa ništa. Al’ eto, kakve sam sreće u zadnje vrijeme, ne bi me čudilo i da mi i nebo padne na glavu. I sad sam još kao šećer na kraju zdrobio tu kantu na četiri kotača do kraja.

Onak, ne znam više kako da se osjećam.

Smijem se, jebeno se glasno smijem i susjed mi nabija po zidu da se stišam… jer ”koji mi je k….”!? Pitam se je l’ moguće da se čitav svijet okrenuo protiv mene ili sam si sve ovo sam navukao na sebe?

Mislim, fakat je smiješno. Kolike su šanse da se nekome niže toliko loših događaja jedan za drugim? Jesu uopće moguće tolike slučajnosti? Ako ih mogu uopće nazvati tim imenom? Iako da, već i sam znam odgovor na to pitanje, i znam da sam posljednjih tjedana sav obavijen negativom, a to ne potiče razvoj pozitivnih događaja u mom životu. Neki bi rekli da sam lud i pričam gluposti ali ja znam da sve to ima svoje značenje i da je sve nekako povezano, negdje.

Par poznanika me izbjegava već zadnjih tjedan, dva, s dobro smišljenim izgovorima. A znam i zašto. I kristalno je jasno. Pa sam sebi već idem na onu stvar koliko puta sam spomenuo tvoje ime.

Bella.

Ime koje ovih dana proklinjem! Tijelo mi se ispuni bijesom kad ga izgovorim!
Da, bijesom!
I pun mi je kufer više!

I ne! Nisi pobijedila! Postajem jači, iz dana u dan. Dio mene, onog osjećajnog i, kako bi ti rekla, preosjetljivog mene odumire i nastaje praznina. Ti je više ne popunjavaš. Osjećaj je dobar znaš? Kad te počne bolit ona stvar za sve, kad emocije i ljubav ispare iz tijela i ne zamaraš se glupostima. Uostalom, zašto ti ja to i pričam kad ti već sve jebeno znaš, hah!

Nisi vrijedna, ne više. Nisi vrijedna da dopustim tvojoj sjeni da utječe na moj život i boji ga sivim i tamnim bojama. Ne želim ti se osvećivati ni činiti ti zlo, nisam takav.  Moja osveta tebi, bit će moje ponovno uzdizanje iz pepela, poput feniksa, iz pepela onog koji je izgorio s tobom. Moje ponovno rođenje.

A sad odoh otrčat koji krug nakon dugo vremena i zakucat ovu praznu bocu u kontejner.
I znaš što draga?
Neka ti je sa srećom, i jebi se!

Samo Šaptač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...