Rođendan tvoje mame…

Pomislim često kakav je to teror u tvojoj glavi kad se ne možeš sjetiti nijednog važnog datuma? Jučer je bio rođendan tvoje mame, ali eto i to si zaboravila. Svi su začuđeni osim mene. Čemu li je to tako Bella?

Pozvali su me tvoji na ručak, kao i milijun puta do sada. Usprkos tebi, tvoj smo buraz i ja i-dalje najbolji prijatelji, a tvoja mama, ponekad pomislim, kao da je više moja majka no tvoja. Nije li to tužno? Jučer je naravno postavila i tanjur za tebe i još jedan, za tog tvog “nekog”. Svaki put kad bi čula da zvoni telefon ili netko kuca na vrata, usplahirila se kao uzbuđena djevojčica i svaki put se razočarano s nekim kiselim smiješkom na licu, vraćala u boravak.

Šutjeli smo. Nitko te nije spomenuo. Pogledavao bih kratko ta dva tanjura na stolu, pa krajičkom oka hvatao pogled tvoje mame. Tisuće mi je stvari tim pogledom ispričala. I bilo me sram. Tebe. Pitao sam se kako sam ikada mogao voljeti osobu koja ni rođenu mater ne može nazvati na njen rođendan.

Danas se pitam tko si ti?

Tko si bila svo naše vrijeme i cijeli svoj jebeni život?

Jesi li ti zaista ta mala, crvenokosa napast, koja se propinjala na prste kako bi me poljubila i glasno se smijala ili si netko koga nitko od nas nikada zapravo nije upoznao? Bojim se i znati odgovor, mislim da bi me zgrozio. Kako si postala taj egocentrični netko? Kad si se to počela stidjeti svoje obitelji? Zašto?

Tvoji su roditelji topli, vrijedni ljudi, koji su sve što imaju u životu, stvorili sami, svojim rukama i trudom. Divan brak, dvoje prekrasne djece, velika kuća i dvorište i vikendica na Pagu. Od dvije skromne plače, s mnogo odricanja. I ti se stidiš njih?

Tko si ti da se stidiš poštenih i radišnih ljudi? Ti koja si se prodala. Raširila noge prvom tajkunu koji je naišao i postala “Netko”.

Nitko si.

Možda ti se svi to plaše reći, ali ja ne. Nitko si! Nula. Bezvrijedna. I jadna. Ali te ne žalim. Jer ni tog žaljenja nisi vrijedna. I znam da ćeš reći da na ovom svijetu nitko nikoga nema pravo osuđivati, jer uvijek si laprdala o takvim stvarima i pozivala se na neki svoj liberalizam, ali ja te ne osuđujem, meni se samo gadiš.

U tako si kratko vrijeme od najljepšeg i najvoljenijeg bića na svijetu, u mojim očima pala na razinu… Bože ne mogu vjerovati ni da to mislim, a kamoli ovdje pišem – drolje.

Više vrijede one žene koje je neimaština i bijeda natjerala da prodaju svoje tijelo, kako bi preživjele. Njih nitko nema pravo osuđivati. Ali ti, ti si jednostavno dno – dna. Ni ne shvaćaš koliko gubiš.

Na odlasku sam ti zagrlio mamu. Poljubio sam je u čelo, kao što si je ti trebala poljubiti. I vidio sam joj u očima odlučnost, tu neku naznaku snage, koju iz pete izvlači i kojom govori – “Gotovo je, i ja danas od nje odustajem.”

Znao sam da samo želi opravdati svoju ljutnju, ljutnju koju kao majka ne bi trebala osjećati. I znam da ti je već tren zatim oprostila – kao što samo majka prašta. Hodao sam polako niz ulicu, dok je kišica lagano sipila i znam da sam razmišljao, kako sve ovo nema smisla. I pitao sam se kad si postala “Ona koju samo mater može voljeti?”

Zapravo si taj stranac bila oduvijek, samo sam te tek sad zaista upoznao.

A volio bih da nisam.

I volio bih da te se bar sa smiješkom mogu sjećati.

Ali i to si mi oduzela.

Šaptač

Btw – udomio sam psa. Sad konačno. I tebi u inat.

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape