Gdje je nestala žena?

Ne znam kako vi, no ja sam primijetila da je sve manje lijepih žena na ulici. Ne, djevojke ne ubrajam ovdje, mladost i bezbrižnost su lijepe same po sebi, govorim o ženama. O onim ženama u najljepšim godinama života, tu između 25-e i 50-e. Barem su nekada bile najljepše…

Ne, nema ih. Tek pokoja možda se slučajno zadesi, pa da kažeš eto je, lijepa žena. Uglavnom viđam neke muškaste siluete, sa tek naznakom ženskog pola, kako tumaraju gradom. Gdje je nestala ona potreba da se žena sredi, da bude lijepa kako sebi tako i drugima, da bude ugodna za oko?

Stvarno, sad uzmite i sami pa se zapitajte, prije svega uzmite sebe za primjer. Evo, baš sada, takvi kakvi ste, stanite pred ogledalo i pogledajte tu osobu sa one druge strane. Da li ste zadovoljni tim što vidite? Prisjetite se kada ste toj osobi posljednji put pružili sat vremena čistog uživanja? Kada ste posljednji put priuštile sebi pjenušavu kupku uz umirujuće tonove neke klasične kompozicije, ili možda mirisne svijeće? Kada ste posljednji put kupili neki lijep komad odjeće koji vam ne treba, nego vam je jednostavno zalijepio facu za izlog i niste mu mogle odoljeti? Kada ste bile na masaži, ili nekom tretmanu? Bilo kojem? Sigurna sam da se ne sjećate. No zašto? Šta nam se to dešava?

Evo i ja ću da uzmem sebe za primjer. Da, i ja sam se zapustila totalno, ništa bolja nisam. Imam jednog malenog nevaljalka koji zahtijeva konstantnu pažnju, i imam jednog velikog koji ne traži ništa manje. I tu u tom balansiranju između njihovih potreba, ja sam se malo zagubila. Jednostavno budem preumorna da bih se sređivala kako sam nekada. No, onda se tako slučajno u prolazu pogledam u ogledalo, i onako stresem uz pomisao “Bože kakvo je ovo strašilo” te se brzo priberem i shvatim da sam to u stvari ja. E, to me onako baš dobro razbudilo. Od tada dala sam sebi riječ da se neću zapustiti, i da ću uvijek biti njegovana i lijepa, i da više nikada neću samu sebe prepasti kad se pogledam u ogledalo.

A stvarno nije potrebno mnogo da bi držale do sebe. A toliko znači, podiže samopouzdanje, čini da se osjećaš sigurnijom, ljepšom i zadovoljnijom. Ja sam baš prije neko veče uspavala svog malog anđela, pozavršavala sve poslove koje sam imala, i napunila sebi kadu vodom. Usula sam u vodu neku lijepu pjenušavu kupku, pustila neku umirujuću muziku i prepustila se trenutku. Bilo je božanstveno. Prijalo je svim mojim čulima, mojim umornim nogama i ukočenosti u kičmi i vratu. Onda sam se sredila, namazala cijelo tijelo njegujućom kremom, stavila masku na lice, sredila i nalakirala nokte, obukla udobnu pamučnu spavaćicu i potražila zalihe omiljene čokolade. Našla sam neku dobru knjigu, i uživala u tom vremenu koje sam imala samo za sebe. Jest da me je to kasnije koštalo, jer kad se anđelak probudio nije bilo vremena za odmaranje, no vrijedilo je, jer sam ipak naposlijetku uhvatila i za to malo vremena i zaspala kao mala beba. Osjećala sam se divno. Odmah mi je I idući dan bio ljepši. Bila sam vedra, nasmijana, srećna. Imala sam volje sve da radim, čak i da se našminkam nakon silnog posla koji sam imala i da odem u šetnju uživati u suncu. Znači, kad sve sumiram, nema opravdanja za zapuštenu ženu.

No stvarno, hajde, trgnite se malo! Nije izgovor kako nemate para, jer zapravo vam stvarno ne treba mnogo. Znači malo volje i malo truda, da biste vi bile srećnije. Organizujte svoje vrijeme malo bolje, i u taj raspored ubacite još jednu osobu koju oslovite sa “JA”, i nikako nemojte da je ignorišete. I sjetite se da ste žene, i da treba da budete lijepe, prije svega sebi a onda i drugima. A znate šta ženu čini lijepom – “Srećna žena je lijepa žena”. I naravno, uživajte u sebi i držite do sebe.

Aleksandra


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape