Kažu treba oprostiti. Ne treba dušu trovati ljutnjom i gorčinom. Kažu treba ostaviti sve iza sebe. Pustiti da voda nosi i gledati naprijed. Kažu da je to tako. To je život. Nekome svane, a nekog zavije u crno. Kažu treba oprostiti radi sebe. Ljutnjom samo sebi škodiš. Pusti sve i gledaj naprijed. Otvori srce. Očisti ga. Oprosti. Idi dalje.

I oprostila bih. Oprostila bih zore koje sam budna dočekala.. Oprostila bih obećanu sreću. Oprostila bih suze. Izdaju. Bol. Laži. Ljubav. Oprostila bih rane. Oprostila slomljeno srce. Razočarenje. Jer eto prošlo je. Ne boli više. Ne plačem više. Ne volim više. I rane su zarasle. Srce sam ponovo sastavila i cijelo je. Kakvo takvo, ali cijelo je. Prošlo je i oprostila bih. Možda i jesam. Možda sam sve to pustila da voda nosi. Prihvatila da mi nije bilo suđeno i okrenula se sebi. Možda sam prihvatila da si samo čovjek i da griješiš. Da ni ti nisi htio da ovako bude. Nisi htio da me povrijediš. Nisi htio da lažeš, da izdaš. Možda si stvarno htio da mi podariš sreću koju si mi obećao. Možda si stvarno htio da nam daruješ zajedničku budućnost. Ali eto nije se dalo. Neko gore je imao druge planove. Neko gore je odredio da bude ovako. Možda nisi ti kriv. I oprostila bih. Možda i jesam.

Ali kako da oprostim ovo što si ostavio iza sebe? Kako da oprostim ovo što sam postala poslije tebe? Ovo što si ti napravio od mene . Udaljio si me od Boga, ljudi, same sebe. Ljutim se na Boga iako znam da ne smijem. Zar se na Boga ljuti? Ljutim se na ljude jer nisu u stanju da popune tvoje mjesto. Svi oni nisu u stanju da popune prazninu koju si ostavio za sobom. Ljutim se na sebe jer nisam dovoljna jaka da se ne ljutim i da vratim izgubljeni mir. Mir koji si mi ti ukrao i odnio sa sobom. Kako da ti oprostim sebe? Jer nema me. Ovo više nisam ja. Ne znam ko sam. Nema me. Lutam okolo. Tražim se. Tražim neko novo čudo koje će me vratiti. Neko novo čudo s kojim će sve ponovo dobiti smisao. Lutam.Ustajem i padam. Vrištim ponekad na sebe. Vrištim na cijeli svijet. Jer nisam cijela. Odnio si komad mene. Komad duše koji ne mogu nikako zakrpiti. Kako da oprostim? Kako da oprostim što si u meni ostavio malu zvijer koja me grize . I koja je svakim danom sve jača i veća, a ja sve slabija. Jede mi iznutricu. Kida komad po komad. Kako da oprostim što ne volim ljude? Ne volim nikoga. Nije me briga ni za koga. Kako da oprostim što si ubio svaki osjećaj u meni? Svaku emociju. Ne dotiče me tuđa tuga. Tuđa nevolja. Nije me briga ni da se svijet sruši.

Kako da oprostim što ne volim sebe? Ne podnosim sama sebe. Ne znam ko sam ni kud idem.

Kako da oprostim što su poslije tebe za mene svi muškarci isti. Svi su loši. Ne treba im vjerovati. Ne treba ih puštati blizu. Gledaj šta si napravio? U šta si me pretvorio? Gledaj, u mom oku nema više sjaja. Koračam odvažno, a unutra sam skršena. Smijem se, a u meni nema radosti. Nema ni tuge. Praznina. Samo praznina. Pa kako da oprostim? Može li se oprostiti? Kažu sve prođe. I prošlo je. Nema u meni više ni mrve ljubavi niti osjećanja za tebe. Nema ni tuge, ni bola. Nema ništa. Sve je prošlo. Ali šta sam to postala poslije tebe? Šta si to napravio od mene? Može li se to oprostiti? Možeš li vratiti mir koji si odnio sa sobom, a koji mi je tako potreban? Može li mi ga neko drugi donijeti? Gdje da ga tražim? Možeš li vratiti komad duše koji si odnio? Hoće li zauvijek ostati ova rupa? Može li se nečim popuniti? Mogu li više ikad biti cijela? Hoću li prestati lutati? Hoću li ponovo osjećati?

Prošlo je. Sve je prošlo. Kažu treba ići dalje. Treba oprostiti. Ubij ovu zvijer u meni koju je rodila tvoja izdaja. Vrati mi moj mir i vjeru u ljubav. Vrati mi moju čistu dušu. Učini da budem ono što sam bila prije tebe i oprostit ću. Ne možeš zar ne? Razbijena zdjela nikad više ne može biti cijela. A ti si to uradio. Razbio me na hiljadu komadića i otišao dalje. Ostavio me da skupljam dio po dio. Da se krpim. I kako da oprostim?

Ilda Dedić

Komentari