Sretan Uskrs mama…

U subotu sam te posjetio, tamo gdje me uvijek čekaš, i donio ti pet bijelih ljiljana. Negdje sam davno pročitao da su simbol posjedovanja vrlina, oprosta i odlaska duša na drugi svijet. Stavio sam ih na blatnjavu, mokru zemlju i počupao ono malo korova sa strane. To je samo mrva onog što zaslužuješ.
Znam, nije me dugo bilo, oprosti mi…

Devet godina… Devet godina je već prošlo otkako si mi se zadnji put nasmiješila, ili me pokudila, onako, ”zato jer mi želiš dobro”.

Jedina zaslužuješ moju ljubav i tako će uvijek i ostati.

Zašto si morala otići? Zašto tako brzo!?

Znaš, tata i ja nikad poslije toga nismo više bili isti. Znaš ono kako si je nekad znao cugnut pa smo ga znali zadirkivat i smijat mu se kad bi dobio ”dar govora”? Sad se pretvorio u nekog kog više ne poznajem, i što je najgore od svega ne nedostaje mi, jer čovjek kakav je sad nije moj otac. Ne znam uopće ni gdje je trenutno, i ne želim znati. Ako se ikad otrijezni možda me čak i uspije pronaći, ako mu dozvolim.

Tvoj odlazak nas je slomio, i njega i mene, i razdvojio naše puteve…

Nedostaješ jako, znaš. Ti i onaj tvoj vječni osmijeh. Znam da si mnogo puta njime prikrivala bol i tugu. Nikad ne bi priznala da ti je teško i nikad nisi kukala. Uvijek si bila tu za nas kad god je nekom nešto trebalo. Majice su uvijek bile ispeglane, svaki dan je kuhinja mirisala od spremanja tvojih savršenih specijaliteta, i nikad nisi zamjerala što smo te ponekad i on i ja uzimali zdravo za gotovo. Još bi ti i tata prigovarao jer nešto ”nije bilo po njegovom ukusu”. Ufff…
Koji sam bio idiot! Jebeni glupi idiot!

Trebao sam na vrijeme primijetiti tvoje ranije odlaske u krevet, tvoje glavobolje i mučnine. Uvijek si govorila da te to samo ”nešto malo zgrabilo” i da je to samo od umora. Da sam bar bio pametniji…

Ufff…

Suza mi klizi niz lice dok ti ovo pišem. Ljut sam i tužan istovremeno. Zašto!? Zašto uvijek moraju otići oni koji su nam najvrjedniji!? Zašto je Onaj gore tako sebičan i samo takve uzima k sebi!? Da mogu doć’ gore razbio bih ga ovaj moment!

Obojio sam par jaja, onako lukovinom kako bi ti uvijek radila. Ubrao sam par listova i cvijetova na obližnjoj livadi te ih preslikao. Čak nije ni ispalo toliko loše, iako nije bi blizu onome kako bi ti to majstorski radila. Nisam to ni radio zbog sebe, već u čast sjećanja na tebe.

Bio je siromašan Uskrs. Siromašan i tužan jer opet nije bilo tebe. Nedostaješ mi znaš, ti najviše od svih. Čak i onaj glupan od tate, ali on je barem još tu na ovom svijetu. Ti nisi… I to me probada negdje unutra…
Sve ću ti uzvratiti, sve što si učinila za mene, kad se opet sretnemo… negdje… nekada…

Obećajem ti to!

Sretan ti Uskrs mama! <3

Šaptač


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape