On je i zgodan i nezgodan, kako se uzme. Odličan pisac, nenamjerni slamatelj ženskih srca. Nepopravljivi romantik, onog starog, već pomalo zaboravljenog kova. Dok ga čitam, ponekad imam osjećaj da dolazi iz nekog drugog vremena, ali se uspio uklopiti u ovu današnju brzu džunglu i manevrira. Ponekad voditelj, ponekad pisac, ponekad maneken, ali svo vrijeme – zanimljiv, mladi čovjek. Ne padam lako na šarm, niti mi je dovoljno da je lik zgodan, ali padam na spiku, a s njim bih uvijek rado popila kavu. Dean Pelić.

Marija: Za početak, recite mi tko je zapravo Dean Pelić, tko je osoba koju ne znamo? Onaj Dean koji je daleko od svjetla reflektora? Kuha li taj Dean, peče li palačinke? Čemu se veseli?

Dean: U jednom sam svom tekstu na blogu deanpelic.com pokušao objasniti sebe – sebi. Ne znam da li zbog horoskopskog znaka (ne vjerujem niti čitam horoskop) ili zbog čega već, zaključio sam da je Dean zapravo više osoba. Od romantika do zajebanta, od pustolova odnosno sanjara, pa sve do lika kojeg još uvijek nisam upoznao. Kompleksno kompliciran, a opet jednostavan tip. Vesele me ljudi. Veseli me život. Vesele me male stvari. A najviše od svega me vesele putovanja. To mi je najveći gušt koji postoji. To mi je najveća inspiracija i jedino na što u principu trošim novac. Nisam čovjek od materijalnih stvari, pokretnina, nekretnina, robe i ičeg slično. Ne vuku me takve stvari. Jedna torba na rame, par majica, dvoje hlača, jedne tenisice i put oko svijeta. To volim. Više mi zapravo i ne treba.

Marija: Stigla nam je i dugo iščekivana knjiga „Njegova strana priče Tebi“. Čija kritika vam je bila najvažnija?

Dean: Ničija. Iskreno rečeno, nisam ju ni tražio niti očekivao. Pisao sam knjigu odnosno tekstove kao da ih nitko neće čitati i onda ih objavio. Bilo mi je svejedno hoće li ih itko čitati i hoće li se ikome svidjeti. Tako je i danas. Samo pišem ono što mi je u glavi bez previše razmišljanja i kalkuliranja. Knjiga “Njegova strana priče Tebi” je u prodaji već godinu i pol, i u prva tri tjedna je prodana cijela naklada te smo radili dotisak. Od svog izlaska je cijelo vrijeme na samom vrhu najprodavanijih knjiga, i to se nastavlja sada i u svom drugom izdanju. Uskoro trećem jer je većina drugog, rasprodano cijelo u pretprodaji; dakle i prije nego li je stiglo na police. Svakako mi je neizmjerno drago da su čitatelji prepoznali moje pisanje i moj rad kao nešto s čime se mogu poistovjetiti.

Marija: Koliko je teško imati toliko zanimanja i držati nivo u svakome, jer vi ste i izuzetan tv voditelj i pisac i model, kako se nosite s toliko obaveza i stresa, da li ponekad i pokleknete pod presingom ili zapravo sami sebi namećete tempo?

Dean: Istina, puno je obaveza. Radoholičar sam veliki. Ne volim odmarat, ne znam kako se odmara. Stalno nešto vrtim u glavi. Čak i nema toliko stresa jer sam kroz godine naučio da ništa nije toliko bitno ni hitno kada je o poslu riječ, da bi mi to uzrokovalo bilo kakvo opterećivanje. Namećem sebi tempo jer stalno hoću naprijed, više, nešto novo. Zapravo sam sebe maltretiram haha. Ali ne znam za drugačije tako da mi je to ok.

Marija: U današnje vrijeme, kažu da je slabost za muškarca ako pokazuje emocije. Vi debelo rušite stereotipe i otvoreno pišete o sebi, svojim osjećajima i doživljajima, kako se nositi s reakcijama okoline?

Dean: Debelo rušim sve stereotipe čini se, a? Haha. Kao što sam rekao, pišem kao da nitko neće čitati. Naravno da ne pričam samo o emocijama niti da to pričam bilo kome. Ti su tekstovi napisani jednoj djevojci, a ja sam samo rekao na glas, odnosno otvoreno napisao ono što vjerojatno svi muškarci misle kada su zaljubljeni. Za reakcijama odnosno komplimentima i kritikama ne idem. Nikada se nisam povodio za istima. Čujem ih, drago mi je i onda zaboravim. Neću reći da mi komplimenti ništa ne znače, lijepo ih je dobiti, ali zaista ne idem za njima.

Marija: Često ističete da ste staromodni dečko, mislite li da ste zapravo zadnji od te „sorte“? Mislite li da u našem društvu fali dama i gentlemena?

Dean: Staromodan jesam, naročito kada vidim koja je alternativa odnosno što je danas moderno. Jako sam staromodan. Ne mislim da sam zadnji od te «sorte» već samo da se o staromodnim odnosno tradicionalnim vrijednostima danas uopće ne govori ili nije «moderno» govoriti pa se samim time čini da ne postoje. Iako to nije istina. Dame i gentlemani uvijek fale; kultura, tradicionalne vrijednosti i doza nekakve otmjenosti u ponašanju su nešto što se danas sve rjeđe nalazi, a što je, po meni, prijeko potrebno.

Marija: Od kud vam inspiracija za pisanje? Vaš blog je izrazito čitan, da li je teško uvijek biti na autorskom nivou? Je li vaša publika jako zahtjevna?

Dean: Inspiraciju crpim iz vlastitih iskustava. Nekada i iz iskustava ljudi koji me okružuju. Iz životnih situacija. Da, blog je zaista jako čitan. Prošli mjesec ga je posjetilo više od 120 000 ljudi. Reakcije su odlične, moja publika također. A to jesu li zahtjevni, morate pitati njih. Mislim da jesu, ali i da je to dobra stvar. Tjeraju me da nastojim biti bolji u tekstovima i temama koje obrađujem. I to je prva liga.

Marija: Menadžment i turizam? Pa kako ste onda shvatili da će vaš život ići u sasvim drugom pravcu?

Dean: Diplomirao sam menadžment i turizam, a htio biti psiholog. Oduvijek me zanimala televizija, a bavim se i televizijom, modelingom i pisanjem. Svaštar sam teški, očito haha. Ali trudim se da svo to svaštarenje uvijek bude na nivou i to visokom nivou. Ne radim ništa preko volje niti samo zato. Ako nešto radim, dajem se u to sto posto ili ni ne počinjem. Menadžmentu, turizmu i marketingu se uvijek mogu vratit iako, sad kad gledam, sve te elemente koristim svakodnevno kroz sve svoje poslove.

Marija: Koju reviju vam je bilo najzahtjevnije nositi? Znamo da su pripreme dugotrajne, a zapravo sve izgleda tako lako dok šetate pistom?

Dean: Ne sjećam se, bilo ih je zaista puno. Možda prvu. Tada je još postojala neka određena trema, a nosio sam neka skupa odijela, sklizale su mi se cipele i tako sve po malo. No, na kraju je ipak sve prošlo ok.

Marija: Čitajući kolumne, kao i mnoge druge žene, koje možda i znaju odgovor, pitanje se nameće samo, postoji li jedna žena, koja je zadržala vaš pogled i pažnju?

Dean: Postojala je. U doba kada sam pisao knjigu. Od tada, točnije u zadnjih godinu i pol, ne. Napisao sam i u knjizi da nisam baš zaljubljive prirode i da se zaljubim svakih nekoliko godina. Rijetko, ali kada se dogodi onda je to ono pravo; kompletno i potpuno. Sruši me, ne znam za sebe, ali tako to valjda ide kod mene.

Marija: Što biste poručili našim čitateljicama?

Dean: Može citat umjesto odgovora? Dio teksta iz knjige Njegova strana priče Tebi koji često pišem kao posvetu, a jedan je od omiljenih među čitateljima, a kaže sljedeće:

„Nemoj biti ona koja ne vjeruje. Ona koja se odlučila pomiriti. Koja je odlučila da bolje ne može. Da nije drugačija. I da nikada nije ni bila. Da je sve ono što je htjela samo puka bajka. Priče koje su joj pričali prije nego li je zaspala. Nemoj biti ona koja mora prihvatiti realnost. Gdje ti živiš?! Pusti druge nek’ se čude. Tvoj svijet je savršeno mjesto. Tebi. I onima kojima dozvoliš da uđu. Nitko pak nije savršen. Ipak, nečije je nesavršenosti lakše podnijeti. Nečije su nesavršenosti nekima savršene. Ma koliko god se teške činile. Tvoj svijet samo je tvoj. Što god drugi mislili o tome. I nema ništa loše u tome što ti želiš. Nema ništa loše u tome što tražiš nedostižno. Nema ništa loše u tome što tražiš neobično. Traži obično samo kod posebnih ljudi. Obični ljudi ne mogu te učiniti posebnom.“

Sad nastupa onaj sanjarski dio priče, ali totalno ću vam razbiti romantičnu sliku. Kava, negdje u Milanu npr. na aerodromu, jer oboje smo leteći između dva posla. On sa svojim ruksakom a ja s onim glupim crvenim koferom u kojeg mi nikad ne stane “sve što mi treba”. Sjedimo i pijemo kavu. Tema? Bože… neka teška filozofija. Nešto poput – ma koji je uopće smisao života. Stjuardese prolaze, on ni ne gleda, ali ja pilote gutam pogledima. Smije se i potpisuje mi primjerak svoje knjige. Pitam kad ćeš ispričati novu priču? Kaže: već je pišem, nisi pazila. I namigne.

Do nove kave. – šapnem.

Bit će mi drago. – odgovara.

Vjerujte mi cure, njegovu stranu priče još niste ni okrznule, kamoli upoznale.

Marija Klasiček

Čitaj još...

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari