Zapitaš li se nekad gdje si nakon svih godina? Zastaneš li nad svojim životom i pogledaš odozgo? Prebireš li po sehari sjećanja, događaja? Pitaš li se je li moglo biti drugačije? Šta bi odbacila, a šta dodala? Koliko je stvari zbog kojih se kaješ? Koliko je stvari koje si uradila, a voljela bi da nisi? Koliko je stvari koje nisi uradila, a voljela bi da jesi?

Zastaneš li nekad nad svojim životom? Sjećaš li se puteva kojima si krenula? Gdje si stigla? Šta si htjela, a šta dobila? Je li moglo drugačije? Jesi li mogla biti negdje drugo? Jesi li mogla biti s nekim drugim? Šta si pogriješila, šta ispravno učinila? Jesi li mogla bolje?

Ne, nisi. Tu si gdje si trebala biti. Grešaka nema. Krivih puteva nema. Sve je onako kako treba. Sve je onako kako mora biti. Jer to je život. Sve što si uradila i ono što nisi te stvorilo takvom. Drugačije nije moglo. Jer, sjeti se samo koliko je bilo noći u kojim si izgubila sve putokaze. Noći koje nisi htjela i nisi planirala. Sjeti se samo kako si znala ostati u mraku, potpunom mraku i morala si da tražiš svjetlo, da tražiš put. Sjeti se da si uradila najbolje što si mogla. Nekad se vodeći srcem, instinktom, nekad mozgom. Ali radila si najbolje što si mogla. Griješila jesi, ali opet koliko su te greške u stvari tvoje, a koliko su plod okolnosti? Jesu li se mogle izbjeći?

Život je skot. Voli da se igra. Sjeti se koliko ti je samo priredio nepredvidivih stvari i situacija. Sjeti se koliko je jutara svanulo koja su puno obećavala, a zavila su te u crno. Kako si ti to mogla znati? Kako si mogla predvidjeti ono što je slijedilo? Sjeti se koliko si pokvarenih ljudi srela? Koliko ti ih je prošlo kroz život. Sjeti se kako su ti pomiješali sve karte, pokrali kompase, vodili na krive puteve. A kako si ti to mogla znati? Kako si mogla prozreti njihove namjere?
Sjeti se samo koliko si niskih udaraca dobila od kojih si ostajala bez daha. Koliko si samo puta padala na koljena slomljena od bola i opet se uspravljala i nastavljala dalje onako kako si znala i kako si morala. I zašto onda da se kaješ? Što si slušala srce češće nego mozak? Što si živjela život? Živjela onako kako si znala i morala. Za čime da žališ? Za propuštenim prilikama, neostvarenim snovima? Nisi ti kriva.

Nema kajanja. Nema žaljenja.Sve je tako moralo biti. Kako kaže stih jedne pjesme “Ima tu malo istine, a malo sudbine. Ima tu nečeg čime ti nisi mogla upravljati. Ne možeš ni sad. I oni što te osuđuju i što misle da si trebala drugačije i bolje, nisu ništa bolji ni spretniji od tebe možda su samo imali više sreće. Ništa više.

I uzalud se osvrćeš. Uzalud prebireš po sjećanjima i događajima. Sve što je bilo moralo je biti. I to je tako. To je sva filozofija. To je sve što trebaš znati. Život je skot, a ti ga živiš najbolje što znaš. Puteva je beskonačno, a ti si birala najsigurniji. Ili bar onaj koji se činio najsigurnijim. Zalutaš ponekad, ali se vratiš. Potoneš, ali isplivaš. Sve je to život. A život je skot. I on nas oblikuje. On nas uči. Naše je samo da ga živimo onako kako znamo i možemo.

Ilda Dedić

Komentari