I tako mi se dogodila Nikolina…


Crveni fascikl na podu, papiri koji lete po zraku, zadnji kotač bicikla na podu koji se još uvijek lagano vrti i ja u prvoj lokvi grlim stup sa čvrgom na čelu – scena da bolja ne može biti. I što je najsmješnije od svega, nije mi nimalo žao! Nismo se mogli upoznati na bolji način. Jebote, dobro da je nisam nokautirao kad sam naletio na nju tamo pored pošte.

Nikolina – kroz smijeh mi je jedva izgovorila svoje ime, dok sam joj ispričavajući se pomagao skupiti papire s poda, crven i zajapuren u faci, što od srama što od manijakalnog pedaliranja. Tek nakon par trenutaka dok sam se sabrao primijetio sam da ispred mene stoji predivna žena.

Nikad nisam vjerovao u ljubav na prvi pogled, ali u tom trenutku instantno sam se zaljubio u njezinu ljepotu i topao osmijeh od uha do uha. Plavo-zlatna kosa njegovanog izgleda, nježan ženstveni glas, slatko i prekrasno lice s malo šminke i meni savršen oblik tijela, ni koščata ni prekrupna. Ono, baš komad prave žene!

Očekivao sam nogu u jaja ili barem šamar a dobio nešto sasvim suprotno. Kako život može jebeno dobro iznenaditi!

Nastavili smo u istom smjeru razgovarajući i igrom slučaja je ispalo da živi u zgradi petsto metara dalje od mene. Kako je prije nisam primijetio!? Očito nekad doslovno moraš razbit glavu i ”spigat” stup, da te pogodi nešto dobro u životu .

Cijeli tjedan se viđamo i svaki dan svaka naša cuga traje po dva, tri sata. Još uvijek mislim da sanjam i čak sam je u jednom momentu tražio da me ošamari jer rekoh, možda se probudim. Osjećam se čudno, i teško je to opisati. Sve ono što sam mislio da je ljubav nije ni blizu ovom osjećaju. Čak ni ne znam više što znači voljeti. Ne mogu to uspoređivati s nečim od prije. Jednostavno nije na istom nivou, u istoj dimenziji i obliku.

Jebeno ne mogu definirati emocije koje sad osjećam! Strah? Zaljubljenost? Ljubav? Ili ništa?

Izbezumila me i zbunila skroz, a nije se morala ni truditi oko toga. Ta njezina energija… Totalno drugi svijet! I ne u smislu da je to zaluđenost, već je nekakav mir, spokoj. Razumijevanje. S moje i s njezine strane. Nema trzavica i za svaki problem uvijek smireno pronalazi rješenje.

Konstantno nesvjesno držim ”gard” i očekujem da plane u nekom trenu zbog nečeg, ali ne. Ovo još nisam doživio. Divim se ne samo toj ženi, već i spoznaji da još uvijek postoji takve osobe na ovom već sjebanom svijetu. Ima nade!

Jednom prilikom prijateljica mi je rekla da ako se s nekim poklapamo u osamdeset posto toga onda je to to. Ona i ja se poklapamo DEVEDESET POSTO! Sve s njom je super, od razgovora do običnih sitnica.

Da, osjećam tu neku euforiju, ali ne želim se prepustiti, ne još. Imam taj neki čudan feeling da još nije vrijeme za trčanje pred rudo. Možda me to koči i zatvara za neke predivne stvari koje me čekaju, i možda sjebem sam sebe s takvim načinom razmišljanja ali jebiga, Mr. Logic je još uvijek tu.

I da, postajemo sve bliži i otvaramo se jedno drugom. Istovremeno mi je to super, a s druge strane se javlja neki čudan osjećaj straha, teško i čudno za opisati. Sama njezina blizina uzrokuje impulse vrućine u mom tijelu i ufff, jebeno teško se suzdržavam. Privlači me svaki dio nje, od glave do pete. Fakat se osjećam k’o da sam lud. Čini se predobro da bi bilo istinito, al’ opet, sad sam sebi zvučim pesimistično.

‘Ko ga jebe! Bit će kako bude i odlučujem uživati u trenutku! Mozgu je dosta ”iberturaže”!
A sad odoh pod hladan tuš!
Čeka me još jedan odličan dan, s njom 😉 !

Šaptač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...