Ima tih sasvim običnih dana koji promjenu sve. Danas mi se nešto desilo. Niko to nije vidio. Niko nije opazio. Ali meni se nešto desilo. I prepolovilo me je.

24. April je godišnjica. Nekada je to bila godišnjica lijepih vremena. Sunčanih dana, tajnovitih noći, beskrajnih zagrljaja i prvog gladnog poljupca. Svako sjećanje na taj dan je mamilo osmjeh na lice. Nevini pogledi i željno iščekivanje, učinili su ga prosto nezaboravnim. Taj dan, zahvaljivala bi se što je sve tako kako jeste, svjesna da kad bi bilo bolje, samo bi se sve pokvarilo.

Kasnije, kroz vrijeme, to je postala godišnjica borbe. I pobjede. Iscrpna borba uspomena i realnosti. Uspomene nisam mogla da pustim, a realnost me, iz dana u dan, udarala sve jače. Uvjeravala me je da su sve uspomene lažne. Nisam mogla to da prihvatim, a sa realnošću nisam mogla da se pomirim. Previše je bila okrutna za mene. Našla sam se u sredini gledajući uspomene na samrti i realnost kako likuje nad pobjedom. Bez uspomena u surovoj realnosti, tu nisam imala šta da tražim i otišla sam.

Danas je to godišnjica uspomenama. Dan kada su ustale sjenke i zaplesale zaboravljeni ples. Danas se sve odvija mehanički bez mene, a ja plivam u moru slika koje sam davno zapalila. Danas mi je dozvoljeno da se sjetim. Danas mi je dozvoljeno da se pitam je li moglo drugačije. Da li sam ja mogla drugačije? Da li bi ikad bilo bolje da sam samo ostala? Da li bi uspomene onda preživjele?

Danas mogu da čačkam bol i tražim zadovoljstvo u tome, jer bol je samo moj i boli samo mene. Bol je jedini koji je ostao isti. Jedini koji se nije promjenio.

A sutra kao da se ništa nije dogodilo. Večeras ću sve da zatvorim u najdublju škrinju. Složiću pažljivo uspomenu na uspomenu, sjenke ću dobro da upakujem, a bol ću da zaključam. Rane ću ponovo da zašijem, a slike ću opet da spalim. Zakopaću škrinju duboko u srcu i pustiću jednu suzu za pokoj tri ubijene duše i bezbroj sahranjenih uspomena.

-“…a onda sam mislio da odemo malo tamo i … Ljubavi, jesi dobro? Malo si blijeda…”
-“Da, da, dobro sam. Malo sam se zamislila.”
-“Aha, je l’ idemo?”
-“Idemo.”

Danas mi se nešto desilo.
Niko to nije vidio.
Neko je opazio.
Osjetila sam samo ja.

Khalessi

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari