Lažni sjaj tvog pera…

Podosta čitam. Mnoge i raznolike autore. Mnoge domaće “zvijezde” koje odjednom sve imaju dara za pisati i one prigodne autore, koji su stvoreni jer su bili podobni, pa su sad nekakav imperativ – sami sebi valjda, jer meni nisu. Pročitam ali ne upamtim. Toliko o imperativu.

Previše ima tu filozofije, previše naganjanja neke mistike i trabunjanja u prazno. Ne volim to. Tekst moram moći razumjeti, mora biti pitak i svakoj prostoj duši – lak. Inače to nije štivo, to je laprdanje i izigravanje nečega. Svi ti naši pisci i wannabe piskarala – svi se oni konstantno traže. Konstantno traže neki jebeni smisao. I stalno o tome prelijevaju iz šupljeg u prazno. I onda se čude što među svima njima traje jedino Vedrana Rudan. A zašto? Pa jednostavna je, u svoj svojoj autorskoj kompliciranosti. Svaki seljo beljo razumije što je htjela reći. Prostim jezikom pošalje najmoćnije poruke.

Ove ostale ne razumijem. I ne želim ih razumjeti. Ne želim čitati o kompliciranim osjećajima unutar nečijeg podsvijesnog uma i to još serijski. Psihoanalize i dubioze i opisi nekakvih “čekanja u kolonama neizvjesnosti, dok tapkaju u mraku nadanja i čudom se čude svijetu koji je siv ali je ipak u boji”. Ovo prolazi samo pjesnicima. A nismo svi pjesnici. I svijet bi bio jebeno naporno mjesto za stanovanje kad bismo bili. I ovako je zajeban. I hladan na polovima  a vruć u sredini.

U posljednje vrijeme dosta sam kritična, prvenstveno prema sebi a onda i prema ostatku planete. Može mi se. Stvorila sam si neku zonu u kojoj smijem kritizirati utemeljeno, a ponekad i malo van granica. Ne pišu mi se tekstovi o ljubavi i leptirićima. Valjda sam ih prerasla. Postala sam svoja. Ne zanima me više paleta emocija i duboke psihoanalize. Promatram svijet i perom šutnem u zadnjicu svakog za kog vidim da je to zaslužio i da mu treba malo buđenja.

Šutnula bih tako i ova naša poznata piskarala i nadam se da ću jednom moći, jer svi su ti autori zaboravili svoj temeljni zadatak – biti iskreni, pitki, glas naroda.

A tko se od njih narodom još bavi? Tko prenosi poruke koje nekog zapravo zaista zanimaju? Ma nitko! Bave se sami sobom, svojim traženjem, lutanjem i ostalim jadima. K’o cirkuska svita, zavijena u crno. A ja se bavim čuđenjem. Čudim se njima i vrtim glavom.

Premalena da bih bila glas naroda, vrištim na one koji bi to trebali biti. Na one koji bi mogli pričati o besparici, nepravdi, ovrhama i teškom životu. Onima koji bi se mogli osvrnuti na bolesne i potrebite, obespravljene i zaboravljene.

Ali oni se ne osvrću. Oni se traže. I traže i traže… i jebeno mi dođe da im upalim svjetlo i dobrano ih polijem ledenom vodom. Možda bi se onda našli konačno. I možda bi shvatili da oko njih postoji stvaran svijet. Da ih promatraju obični ljudi i da su zgroženi. Da im je muka od misticizma i filozofije i da žele nekog novog Krležu. Da žele nekog tko će perom išibati ovaj sjebani život.

Dosta im je i žutila i kvazi novinarstva. Gladni su normale u nenormalnim okolnostima.

Ali koga briga? Glavno da je filozofije jer filozofija se prodaje, nema veze što su naklade male i što je izdavaštvo ionako kruha gladno. Dok ima mrvica za one koji pristaju na mrvice, tako će i biti.

Ovdje na margini bit će oni koji zaista vole pisati, koji ne skrivaju kaljužu svijeta, već je nude dok se istovremeno bore protiv nje. Oni nisu važni, jer su obični, jer im fali šminke i ne pristaju biti nečije marionete.

Bože kako mi se gade sve te karikature. Svi ti lažni pjesnici i veliki pisci. Svi ti populisti i izmišljene veličine. A eto ih i sama pročitam, u nadi da jednom će možda da i napišu – nešto pametno. Nešto stvarno.

Marija Klasiček

MarijaKlasicek.com

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...