Pijun ili kralj?

Žudeći za ciljevima ne birah sredstva i izazvah rat… Rat sa najtežim protivnikom. Vodio sam bitke sa svima, borio se svugdje, prošao mnoge fronte, velik broj pobjeda izvojevao. Krv sam prolijevao, jer… vremena imam na pretek razmišljao sam, samo nek je živa glava. Sebe nisam štedio. Na šahovskoj tabli ja bijah kralj i pijun, što srljao je glavom kroz zid, a glavi mojoj naređivalo je srce, a srce vodila ljubav.

Ponekad ljubav, ponekad mržnja, ali većinom sujeta. Postao sam njihov plaćenik, plaća je bila zadovoljstvo i ja bih ga pronalazio. Poteze sam povlačio brzo bez puno razmišljanja, išao samo naprijed u novi boj. O koliko sam samo bedema osvojio… jer njihove velike zidine nisu izdržale moje opsade. A onda jednom, dok sam jurišao naprijed, kraćom linijom otpora, onako po dijagonali poput laufera (lovca), na put između mene i kralja se ispriječi bijela kraljica…

Dobro sam složio svoje figure, ali dođe partija kad sam morao žrtvovati svoju najvrjedniju figuru – sebe. I ma kakvu god bih rošadu napravio, ona… zadavala je šah za šahom, prohujala kroz moju pješadiju, ogolia moju obranu.
Izbjegavao sam, branio se, udarao žestoko kao Ballboa… i pobijedio!

Dobio sam i ovu bitku, ali ovo bi Pirova pobjeda..

Naposljetku bijela kraljica je bila moj najdraži protivnik. Ali nažalost našla se na pogrešnoj strani. A zavoli je srce vojnika i otad ne imadoh spokoja. Njena strijela probi oklop i postade mi ono što moćnom Ahileju bijaše peta. Ostao sam sam na tabli.

Ja Kralj! Ja konj! Porazio sam sve, ali ostao sam bez ičega.

Iza leđa nemam svoj oslonac a ispred sebe nemam protivnika. Nemam li?! U takvom ešalonu dok sam prkosno, napuhanih grudi marširao naprijed, mislima o njoj, mislima o kraljici koja je padala i prije tupog odjeka, začuo sam gdje mi govori; da je bitka koju čovjek dobije protiv svoga srca najteža.
Stao sam…

I okrenem se iza sebe, ali ne onako pogled preko ramena kao do sad. Stao sam, ukopao se u mjestu i zauzeo stav onako miran uspravan kao da salutiram i okrenem se kao po zapovjedi oštro unatrag, samo da pogledam.
“Samo pogledaj ” – reče glas!

Podigao sam pogled i iza sebe vidio samo ruševine koje sam ostavio. I oluje i vjetrove, što sam ih dizao, a jesam li imao pravo ? Za koga sam vodio bitke? I protiv koga sam vodio – to pravo je pitanje.

Sam ću protiv svih, ili ću sam protiv sebe, ne onako kako su me odgojili nego kako želim. Ne onako kako treba ili je ispravno… ja ću to na svoj način. Ne poštujući nikog, ne poštujući sebe. Jer ja ne trebam nikog. I uzet ću što želim…

Hmm dječače… odrasti već jednom.

Borba zapravo nije sa protivnikom nego sa sobom samim. Ona mi dade do znanja, nauči me, da je moja najveća borba bila unutar mene.

Ne budi svoj protivnik nego svoj saveznik.

Ne ruši – gradi! Ne jurišaj – koračaj kroz život! Prihvati poraz, ponekad dobro dođe.
Na posljetku suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već čemu nas je poraz naučio?

Epilog:

Svi koji ovo čitate dobro znate da svatko ima svoju bitku i s njom se bori onako kako najbolje umije. Bilo da ste vi onaj koji je na koljenima u Koloseumu ili onaj koji drži palac! Mi smo svi borci beskonačne borbe na tabli života.

Netko kralj, netko pijun.

Na kraju kad igra završi… i kralj i pijun se vraćaju u istu kutiju.

Slaven Bebek

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...