Doba čuda…

Bila je to u početku, prilično nevidljiva katastrofa a onda je jedne obične subote u ne tako dalekoj budućnosti jedna vijest zatresla cijelu ljudsku civilizaciju.Ljudi to nisu primijetili, čak nisu bili ni svjesni dodatnog vremena kojeg su dobili a dani su se preko noći produžili za 56 minuta. Zemlja se počela sporije okretati, gravitacija se počela mijenjati, ptice masovno umirati a nakon njih i kitovi, orke i delfini.Stoka je izumirala jer su se pašnjaci osušili i bilo ih je preskupo održavati. Na svijetu nestaju osnovne žitarice i sve što se može uzgojiti je u staklenicima pod posebnim reflektorima.

Stvari koje su se uzimale za gotovo kao banane i jagode nestaju a cijena grožđa ide ubescjenje. Ljudi odlaze u kolonije, većina djece ne odlazi više u škole. Dani polako postaju sve duži pa traju i 60 sati, nakon kojih dolaze isto tako duge noći. Izmjenjuju se visoke i niske temperature pa po danu temperature dosežu i 50 stupnjeva a po noći pada snijeg. Odjeća i kreme te više ne štite od UV zračenja pa sada dobivaš opekline visokog stupnja čim izađes van. Pojavljuje se bolest za koju se još ne znaju svi simptomi a povezana je uz usporavanje.

I u svoj toj panici priča prati jedanaestogodišnju djevojčicu Juliu koja se probija kroz život u toj sada neciviliziranoj zemlji. Julia nije kao svaka djevojčica… nije nametljiva..nema najbolju prijateljicu i ponekad se od svih skriva u školskoj knjižnici i potajno mašta o dječaku Sethu. Isto tako suočava se sa lošim odnosom svojih roditelja i propašću njihova braka te ludim djedom koji misli da je usporavanje samo urota vlade.

Kada sam uzela knjigu u ruke imala sam potpuno drugačiji uvid u nju, ali sada kad sam je pročitala drago mi je da je tako. Autorica je zapravo radnju mogla staviti i u današnje doba jer problemi koji susreću Juliu u svim im zbivanjima su svakodnevni problemi ali mislim da onda ne bi znala drugačije opisati što je zapravo važno u priči.

Ovo nije priča o apokalipsi, ovo je priča o odrastanju u nevjerojatno vrijeme, o ljudima koji nastavljaju živjeti unatoč nesigurnosti koje im vrijeme pruža i mogućnosti skorašnjeg kraja svijeta. Lako se možemo poistovjetiti i razmišljati kakav bi to svijet bio bez mirisa jagoda, bez cvrkuta ptica iznad naše glave, ne biti u mogućnosti saznati što se dešava s vašim najmilijima jer vani bijesne solarne oluje pa mobiteli zbog toga ne rade kao ni računala, prekinute su telefonske linije a pošta ne dostavlja pisma..

“Ljepota kadkada može biti velika utjeha” kaže u Julia u jednom trenu, i to ljepota u trenutku s kim i kako iskorištavaš vrijeme koje imaš, trenutak kad možeš reći iako znaš da on u svijetu traje još malo “Bio sam ovdje,ostavio sam mali znamen sebe,sjećajte me se.”

Znanje, 2012

Ana Čaić Blažević


Ana Čaić Blažević

Pozdrav svima! Moje ime je Ana i upravo čitate moj osvrt. Veliki mi je san osvojiti zgoditak na lotu- kad nemam neku bogatu tetu-  i otvoriti mali book shop gdje bi svoju ljubav prema knjigama dijelila sa malim i velikim čitateljima. Dok se to ne ostvari, uživam u vlastitom kutku koji sam stvorila u domu, ispijajući kavu i čitajući velike količine knjiga koje rado dijelim sa svojim prijateljima. Moje osvrte možete pročitati u kolumni Čitajmo zajedno a možete me i popratiti i na  FB stranici i blogu Bibliomanija. Svi ste dobrodošli! <3

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete