Ovaj tjedan inspiracija mi nije na nivou i većina onoga što sam pokušala napisati završilo je pred zidom koji niti sam imala volju, niti znala kako razbiti. Ništa novo, barem meni. Otkako pišem uvijek sam imala periode kad bi moje pisanje bilo tečno, a ideje iskakale odasvud takvom brzinom da ih ne bi stigla sve pohvatati, kao i periode zatišja kad bih satima buljila u prazan ekran, pišući i brišući, osjećajući se poput pustinjaka željnog barem kapi vode koje nema apsolutno nigdje na vidiku.

U početku su me takvi periodi plašili, jer što ako zakažem onda kad ne smijem, kad sam najpotrebnija? Znala sam raditi rezervne tekstove, čuvati ih za one loše dane, no vrlo brzo sam odustala od toga. Zašto? Jer sam se oslanjala na njih, činili su me lijenom u one dobre dane i davali mi povod za isprike tipa: “Zašto sada da pišem, mogla bih recimo otići vani na kavu, ionako imam tekst u rezervi…”

Kao što strah od takvih dana nije bio od pomoći, tako nisu ni moje rezerve, bilo kakvo zapravo razmišljanje o blokadama. I što sam na kraju učinila? Jedino što možeš, baš kao sa svim stvarima kojima dopustiš da budu dio tvog života: dala sam im svoje povjerenje, ali sam im oduzela mogućnost upravljanja mojim odlukama.

Imam prijateljicu koja voli crtati. Svoj je talent otkrila još dok je bila vrlo mlada i nanizala je tada nekoliko značajnijih uspjeha, da bi spletom okolnosti nakon nekoliko godina potpuno prestala s crtanjem. Sam život nije puno mario za težnje njenog srca i nemilosrdno je nastavio po svom, onako kako to obično biva kad mu se prestaneš suprostavljati, buniti, jasno definirati što je to želiš, a što ne želiš. Na kraju, njena je ljubav prestala postojati i u obliku hobija, dok je pararelno s njenim odustajanjem raslo nezadovoljstvo njenim životom.

Danas, dok ovo pišem je ponedjeljak – dan kad svojoj urednici trebam poslati svoju kolumnu. Ustala sam se ranije i sa svojim laptopom uputila do obližnjeg coffee shopa da u miru napišem tekst, potpuno smirena, jer znam da ću bez obzira na svoje prethodne ne baš inspirativne dane, pisati i stvarati – raditi nešto što na kraju ne može ne polučiti uspjeh.

Dok se oblačim i istovremeno pričam s njom na mobitel, čujem ju kako mi govori:

„Ti nisi normalna, kako misliš ideš napisati tekst? Kako možeš to planirati?“
„Lijepo. Jednako kao i sve druge stvari u životu.“
„Ne, ne, to ne funkcionira tako. Ja da sebi kažem danas u dva idem crtati, znaš što bi bilo? Jedno veliko ništa. Te se stvari ne planiraju…“
„Jesi li probala?“
„Molim?“
„Jesi li probala zadati sebi vrijeme i onda jednostavno tada početi crtati?“
„Nisam jer znam da to ne mogu, to tako ne funkcionira. Ako bi nešto i napravila to bi bilo toliko loše, tako da ne vidim smisao u pokušavanju. Ja sam izvrstan crtač, moja je tehnika besprijekorna i ne vidim smisla da trošim vrijeme na bilo što ispod toga… Stvar je u tome da bi trebala potpuno raspolagati svojim vremenom i crtati onda kada mi dođe. A to je nemoguće, tako da…“

Uzdahnula sam duboko, saslušala je, no nisam joj se suprostavljala. Poučena našim prijašnjim raspravama, znala sam da to ne vodi ničemu. Svoja uvjerenja možemo mijenjati jedino mi sami, tuđa uplitanja obično nemaju apsolutno nikakvu svrhu.

Kad bi svi razmišljali poput nje, svijet bi bio uskraćen za mnogo divnih, talentiranih ljudi iz raznih područja umjetnosti. Kad bi svi čekali idealne uvjete, nikad ništa ne bi napravili jer idealne uvjete obično gotovo nikad nemamo.

Tvom talentu ne treba nebesko prosvijetljenje. Tvom talentu treba vježba, treba tvrdoglav i uporan duh koji ne odustaje tako lako, jer jedino se konstantnom  upotrebom i razvojem naših vještina možemo nadati uspjehu. Iskreno, ne znam otkud nekim ljudima uvjerenje da je to što su blagoslovljeni nekim talentom samo po sebi dovoljno, a oni sve što trebaju je čekati da ih netko otkrije, potapša po ramenu, pogurne jer oni su posebni, toga vrijedni. Naporan rad im nije potreban jer oni imaju talent! I kad se ne ostvare, pa nisu oni krivi, kriv je svijet, krivo je društvo, kriv je život koji je tako nespretno posložio kockice. Da. I onda je svizac zamotao čokoladu u omot.

Razmišljajući shvatila sam da je ovo smrtonosno razmišljanje, koje kao da nam se po defaultu nalazi u našim osnovnim postavkama i primjenjujemo ga na apsolutno sva životna područja, glavni razlog većini našeg nezadovoljstva u životu. Razmisli samo. Voliš ga, ostatak svog života želiš provesti s njim, ali nećeš činiti apsolutno ništa na održavanju odnosa. Čemu? Ljubav je sama po sebi dovoljna. Znaš to, uvjere te u to oni posebni rijetki trenutci prosvijetljenja kad ste u potpunoj harmoniji, ostale dane – tko ih jebe – sjedni, prekriži ruke i ne čini ništa.

Voliš svoj posao, nemaš ništa protiv da ostaneš u struci u kojoj jesi dugi niz godina. Ali ne činiš ništa posebno po tom pitanju, ne usavršavaš se, ne iskušavaš nove tehnike, pristupe, ne istražuješ. Opet, čemu, pa ljubav je sama po sebi dovoljna.

Ili želiš nešto jako. Bila to promjena profesije, nekakva materijalna postignuća ili ona iskustvena, poput putovanja, novih prijateljstava i odnosa, imanja potomaka. Ali ne činiš mnogo po tom pitanju jer – ili čekaš idealne uvjete ili smatraš da te sve tvoje želje kad tad čekaju, ti sve što trebaš je samo voljeti ih i željeti. Opet, ljubav je dovoljna. A onaj dan kad shvatiš da duboko u tebi tinja nezadovoljstvo, krivca ćeš tražiti očiju uperenih prema van, ljuta na cijeli svijet jer je tebe tako posebnu i talentiranu negdje putem zagubio.

U svom sam životu svjedočila brojnim ljudima kojima je ljubav bila dovoljna. Kojima je ona Coelhova izreka; ako nešto dovoljno jako želiš i svemir će se urotiti da to dobiješ, bila mantra kojom su kročili kroz život. K vragu, pa i sama sam bila jedna od njih. I znate šta? To je najveća obmana koja postoji. Izgovor za lijenost. Strah od, bilo uspjeha ili neuspjeha. Strah od života. Živeći na taj način, odgovornost je uvijek na nekome drugom, netko drugi je kriv za naše nedaće. I možda je tako lakše, no, živi li se tako uopće? Ako je sve nečije tuđe, što je tvoje, što pripada tebi osim onog nezadovoljstva koje ćutiš duboko u svojim kostima?

Cijeli svemir neće učiniti apsolutno ništa ako ne zasučeš svoje rukave i ne pokreneš se. Ako se ne trudiš, čak i onda kad misliš da nemaš što dati. Ako svoje vještine, koje god bile, ne brusiš, ne treniraš. Ako u svoju silnu ljubav ne ulažeš ono što joj je najpotrebnije i najdragocijenije – svoje vrijeme.

Uostalom, inspiracija često vreba s mjesta na kojima ti nikad ne bi palo na pamet tražiti ju. Sve što trebaš je pažljivo osluškivati i promatrati svijet oko sebe. Ja sam svoju za današnji tekst našla u jednom običnom telefonskom razgovoru. A mogla sam i sjesti i plakati nad svojom sudbinom. Na kraju krajeva, svi mi živimo svoje izbore, zar ne?

Brankica Stanić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari