Draga moja, znam da znaš za mene. Znam da znaš da postojim. Žena si. Osjetiš me. Slutiš da postoji druga. Slutiš je u njegovim kasnim dolascima kući. U njegovom čestom odsustvu koje pravda poslom. U skrivanju mobitela pod jastuk dok spava. Nosi ga sa sobom i u WC kad ide. Slutiš me u njegovom pažljivom biranju košulje dok se sprema. Miriše onako kako nikad nije mirisao za tebe. Osjetiš me u poklonima i pažnji kojom pokušava oprati svoju savjest. I tvoju slutnju okrenuti u drugom smjeru.

Pametna si žena. Čitaš između redova. Čuješ i ono što se  šuti. Osjetiš da postoji druga. Ta druga sam ja. “Druga“, čuješ li kako to zvuči? Ova riječ ti sve govori. Ti si “prva“ ja sam “druga“ i tako se i osjećam. Ja sam ona koja ga krade. Ja sam ona koja dolazi u pauzama od posla.  Ona koja dolazi onda kada ti spavaš. Ja sam ona zbog koje se osjeća dobro, pa je tebi dobar. A nisam ja neka kučka koja razara porodice i krade tuđe muževe. Znam da misliš da jesam. O tim “drugima“ se uvijek tako misli. I ima ih i takvih, ali ima i ovih sasvim običnih djevojaka koje zadnje što žele je biti “druga“. Ja sam jedna od njih. I vjeruj mi da sam se odupirala. Bježala, sklanjala se. Nisam uspjela. Znaš onaj njegov šarm, i ti si pala na njega sigurno. Zato bi trebalo da me razumiješ. Ne može mu se odoljeti. I tako sam postala dio priče koju sam i sama oduvijek osuđivala. Grizla me je savjest, ali moram ti reći da je sve manje čujem. Sve je tiša. Moram ti reći da ga ponekad namjerno uspavam, da bi prespavao i došao kući u zoru. Ponekad namjerno zagrebem noktima po njegovim leđima da ostavim trag zbog kojeg ćeš poludjeti. Jer i ja ludim. Ludim jer ga imam, a nemam. Ludim kad ga vidim da sjedi pored tebe ili da se šeta s tobom. Jer sa mnom se ne smije šetati.  Ludim kada mi dođe, a ja se pitam  da li je prije dolaska bio s tobom. Ludim kada imate porodična okupljanja jer za njegovu porodicu ti si sve. Ti si snaha, strina, ujna, tetka i šta sve nisi. Ja sam ništa. Ja ne postojim.  Ludim jer si majka njegove djece, jer ste povezani tom neraskidivom vezom kakvom ja i on nikad nećemo biti. Ja mu neću rađati djecu. Ja mu neću upoznati porodicu. Ja neću kupovati poklone njegovim nećacima za rođendan.

Ja se ne budim pored njega. Ti se budiš. Kad god da ti dođe, liježe pored tebe, a ja ostajem u praznoj postelji. Ja mu ne spremam doručak. Ne pijem s njim jutarnju kafu. Ne izležavam se nedjeljom. Ne idem u nabavku. Ne kupujem namirnice. A znaš li da mi buđenje najviše fali?! Fali mi da otvorim oči i vidim ga na jastuku pored sebe i onda da se privijem uz njega i tako ležim koliko mi se leži. Bez pogleda na sat. Bez toga da žuri tebi, jer ćeš ti nešto posumnjati.  Zato ne ludi zbog mene. Sve se uvijek vrti oko tebe. Ja sam nebitna.  I tako će ostati. Jer ja sam jedna od onih “drugih“ koja nikad neće tražiti da ostavi porodicu radi mene. Ne, on će ostati s tobom. Ostat će tvoj. Ja ću biti tu dok ne nađem snage da mu odolim i produžim dalje. Osim ako mi se savjest potpuno ne uspava. Možda ipak moji tragovi postanu sve jasniji jer moji nokti su sve veći. Sve više želim i sve više grabim. Moli se da mi se savjest ne uspava. A ako ipak vidiš da sam iščezla da više nisam tu, da je ostao tvoj, poželi mi sreću i ne kuni me. Meni je ipak gore. Ti si njegov stub, a ja samo tihi povjetarac koji ga je razgalio da tebi bude bolji i svježiji.

Frida

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari