Životno breme…

Gledam i pitam se gdje li je nestala ona djevojka, koja sam nekada bila? Ona bučna, tvrdoglava, koja je svojom upornošću mogla da porazi svijet. Šta joj se desilo i otkud sada ova tiha, povučena, koja prihvata sve što joj je servirano?

Ne, ne mogu reći da sam nezadovoljna svojim životom. Nezadovoljna sam sobom. Nisam ispunila one zadane ciljeve, nisam ostvarila što sam naumila i nisam se ostvarila na poljima na kojima sam željela. Nikada nisam naučila pričati pet stranih jezika, nikada nisam vidjela Milano i Sijetl, i  nikada nisam postala poznati advokat. Umjesto toga ja sjedim u šarenoj, kućnoj haljini, jedem Nutellu i nemam nemam snage da operem kosu i skinem šminku od juče sa lica.

Živim po principu da moram sve stići, da moram svakome udovoljiti, i da je najlakše za sve ako ja preuzmem onaj teži tas na vagi. Toliko sam postala umorna da se više ne opirem kad mi nešto više nije po volji, nego pustim da ide tako kako ide. Sjećam se nekada bih se svađala, čupala i tukla samo da ispravim krive Drine. Sada, čini mi se, sve ispravlja mene. Smanjila sam svoje okvire kako bih se uklopila u druge kalupe i to me čini depresivnom. Pokušavam prećutati toliko toga, da bih imala malo mira. Šta sam to napravila od sebe? Uporno pokušavam shvatiti ljubav. Pokušavam povezati stvarno sa definisanim i ne ide mi. Ja jednostavno ne znam šat je ona. Da li je to spoj suštih kontradiktornosti, ili jednostavno ja ne uzimam dobre primjere za uporedbu. U čemu sam pogriješila?

Pokušala sam biti previše jaka. Dala sam svima do znanja kako ja mogu sve sama i na to se svi i oslanjaju. Navikli da od mene samo očekuju, navikli da sam ja ta koja će sve, a ne shvataju da moja snaga jenjava, da sam umorna i da više i ne mogu živjeti samo radi ispunjavanja njihovih očekivanja. Želim i ja živjeti svoje snove. Želim i ja malo biti opuštena, razmažena i razmetljiva. Želim biti materijalista, želim imati tonu odjeće i cipela umjesto što stalno izvlačim nove kombinacije od onoga što imam u ormaru, ne želim razmišljati o novcu koji potrošim, želim kupiti ono što mi se sviđa i to onda kad mi se svidi, umjesto da kupujem ono što mogu i kad mogu. Umorna sam od tih preračunavanja, umorna sam od ustezanja i odricanja. Hoću jedan zdrav život u kojem neću morati razmišljati šta će mi ko reći ako nešto uradim, u kojem me niko neće osuđivati ako nešto ne uspijem, u kojem obaveze neće biti moja obaveza. Želim život u kojem se neću toliko patiti oko svake sitnice, u kojem neću suzama i krvlju plaćati sve što imam i dobijem.

Eto, želim i ja biti malo “plitka”. Ne puno, samo malo. Čisto eto da odmorim. No stvarno, na stranu sve, zar nije napokon došlo vrijeme da i ja živim? Da ovaj život olabavi svoje uzde i skine mi ih s vrata, da malo prodišem. Ne znam šta se dešava, no ovo ovako ne ide. Ili će meni da pukne film, pa ću sve da otjeram u tri lijepe, ili će život neke stvari promjeniti. Baš me zanima ko je tvrdoglaviji od nas dvoje.

Aleksandra


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape