Žena su ćudljiva bića. I najviše u životu štete same sebi. A štete sebi najviše zbog toga što uvijek teže nečemu što ne mogu dokučiti i ne mogu imati. Barem ne u onom smislu i obliku u kojem žele. Tako npr. poželjet će tamo nekog muškarca – ženskaroša koji žene gleda samo kao tijelo za jednokratnu upotrebu. Zna ona da od takvog muškarca treba bježati, ali svejedno će ga poželjeti. A kad ga poželi onda ga mora i imati. I može ona njega i dobiti. Takvi muškarci ne biraju mnogo, svakoj su na raspolaganju, ali problem je u tome što se ona neće zadovoljiti time da ga dobije tako. Ne. U njenoj čudnovatoj  prirodi se rodi ideja da ona njega može promijeniti i posjedovati onako kako ga nije ni jedna druga prije posjedovala. Sigurna je u to da ga može promijeniti i emotivno vezati za sebe. I tu sebi počinje da kopa rupu. Tu kreće ka ponoru. Njena želje postaje njena tamnica. Svu energiju, volju, snagu i živce okreće u tom pravcu. Od njega muškarca sirovine treba napraviti finog zaljubljenog koji ne vidi drugu. Nemoguća misija, ali ona to ne zna dok ne dođe u provaliju. A onda je kasno.

S druge strane može je privući i neki istrošeni muškarac. Kad kažem istrošen,  mislim na emotivno istrošen. Znate one sjebane likove koje je neka dobro potrošila, u svakom smislu, i on je negdje na dnu. Nema u njemu ništa. Ne vidi druge žene ni da gole hodaju pored njega. I do njega je nemoguće doprijeti. I koliko god to apsurdno zvučalo baš takav je može privući jer joj postane izazov. Pokazat će ona njemu da nisu sve žene iste i vratiti mu vjeru u ljubav. I uspije ona svojom pažnjom da ga povuče s dna. Izdigne ga, izliječi komplekse, popravi slomljeni ego, ali takav muškarac nikad neće ostati s  njom. Ona ga podigne s dna, a on se onda uzoholi i ode drugoj. A ona ostane za njega jedna fina i draga dušica od žene kojoj će zauvijek biti zahvalan.

I tako, more je primjera kojima žene same sebi škode. Dovoljno je reći da nešto ne može imati i ona će slijepo ići ka tome po cijenu života. Takva joj je priroda, ćudljiva i prokleta. Nije džaba iz raja protjerana. Htjela je baš onu jabuku koju nije mogla imati. I uzalud su bile sve druge stvari koje je imala u raju. Mislim da ih nije ni  pogledala od ono trenutka kada joj rečeno da jabuku ne može imati. I znamo kako je to završilo. Znamo i kako završi svaka priča u kojoj žena pusti toj svojoj prirodi da je vodi. Ostane zatočenik svojih želja. Ostane da se vrti u krug. Da se troši uzalud. Da daje, a ništa ne prima. Sve dok je te želje potpuno ne unište i te nedostižne, zabranjene ili nepopravljive stvari potpuno ne poraze.  Samo dovoljno jaka i mudra žena može utišati porive te svoje ćudljive prirode, te razlučiti šta je vrijedno borbe,  a od čega se treba odustati. One manje jake i mudre, energiju umjesto na sebe, troše na  unaprijed propale stvari i same sebi su najveći neprijatelji.

Ilda Dedić

Komentari