Naučili ste brojati, naučili ste pisati, naučili ste pričati, naučili ste mnogo toga, ali niste naučili biti obični, niste naučili strpljivo čekati rast malog čovjeka. Obični i mali ljudi strpljivo čekaju svoj veliki dan, ne žure, ne ponižavaju, ne guraju se za komad hljeba, ne uzimaju onu jednu, jedinu lizalicu iz dječje ruke. Obični ljudi ne pričaju o svojoj veličini i upravo tu leži njihova veličina, takvi ljudi ne traže publicitet da bi se hvalisali, jer običan čovjek zna da će njegovo ime doći do izražaja, i bez buke i žamora.

Postoje ljudi kojima je ova planeta mala, i iskreno, imam dojam da odu na Mars rekli bi: “Ovdje nam je nekako usko, gdje bismo sad?” Jad i čemer! Takvi su, jer ne znaju šta će sa sobom, jer imaju sve što požele, nisu navikli zasukat’ rukave, pa nešto i trudom postići, nego sve su to “TATINA DJECA”. Ali, takvu djecu zna sve ovo pobrojano lupit’ po glavi. Ono što je najžalosnije od svega je što te “buduće majke”, “njihova djeca” ne znaju za svoju ulogu, ne znaju za svoje mjesto, ustvari ne zna se više “KO KOSI, A KO VODU NOSI”.

Dok majci padaju kapljice znoja na masni šparet koji se teško čisti, njena kćerka lakira nokte, i potom pita novac koji majka nema, i pri tome se bezobrazno i bezobzirno ponaša. Ovo je samo jedan od mnoštva primjera koji su postali bolest, koja sve više zaražava podložno društvo. Uvijek, ali baš uvijek, najglasniji su oni čiji je mozak tako sićušan, oni čija retorika ima jako mali domet. Ali, ponovo se vraćam na onog običnog čovjeka koji šuti i koji mudro sluša, koji ne ponižava i koji naglasnije govori svojom pojavom i svojim lijepim izražavanjem. Mada, priča o običnom i malom čovjeku je prevazidjena, to je kažu “glupo, dosadno i staromodno”. Ali, evo iz mog ugla kao posmatrača, ne vidjeh šta vi “moderniji” bolje napraviste!? Što više imaju, time im pamet brže izlapi, što više tipkaju, time manje pričaju, što više troše, time manje imaju, i manje štede, i što više teže visokim potpeticama kojim’ bi se rado “popele na mjesec” time su podložne  lomovima nogu te skorom “ugipsanom stanju”.

Dobar ti dan, poštovana i moderna gospodo generacijo! Šta li činiš? Šta li misliš? Koliko si knjiga smjestila u policu? Koliko si prešutjela, a koliko izbrbljala? Koliko si se potrudila, a koliko izgubila? Koliko si argumenata poklonila, a koliko ljudi osudila? Gospodo moderne generacije, da li su vaše kore od banane pored računara ili ćete ih konačno baciti u kantu za smeće? Moderna generacijo, poručit ću vam nešto: “Da biste bili moderni nema potrebe da se pretvarate u čudovišta koja gaze sve pred sobom, i onako obični i fini, kakvi ste prethodno bili, možete napredovati, možete uspjeti, i da, ono najvažnije, možete biti cijenjeni i poštovani!

Moderna generacijo nek’ ti je Bog na pomoći!

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari