Rijetko se koja životinja iz šume uspjela prisjetiti ovako duge i hladne zime – ledena studen došla je upravo onoliko ranije koliko se dulje i zadržala. Čak je i Sova Sofija pogriješila misleći da jedno godišnje doba ne može baš toliko trajati, a ona inače sve vrlo dobro zna i pamti stvari koje većina ne može. Doista, bila je to najhladnija zima koju je šuma ikad iskusila, a sva bića iz nje na svojoj koži osjetila.

Pa ipak, jedna je ptica pjevica nekim čudom provela najtopliju zimu u svojem životu. Još čudnije je bilo to što je ta ista ptica i selica koja obično svaku zimu provede u Africi, a teško je zamisliti toplije mjesto od Afrike. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali mala i neugledna rupa izdubljena u deblu neke stare kruške bješe srdačnija od svih plodnih oaza okupanih pustinjskim suncem – Zlatna Vuga Cecilija po prvi je put osjetila ljubav.

Obično se svi zaljubljuju u proljeće, no katkad prava ljubav napravi iznimku i dođe ranije – upravo je tada povezala djetlića sa zlatnom vugom i uplela se među njih. Spajajući naoko nespojiv par, pokazala je samo djelić svoje snage sa kojom se rijetko što može mjeriti: tko bi osim nje uspio zbližiti tako različite pjevicu sa nepjevicom (koja usprkos tome pjeva) i spasiti im život oboma. Svima je to bilo jako čudno, no sada kad je proljeće konačno stiglo, shvatili su da je ustvari čudesno.

Ljubav…

»Sviđa mi se«, kaže Ježić Kruška. »Šteta što sam prespavao zimu pa sam sve propustio.«

»Zato sam ja ovdje«, kaže mu Zeko Zelenko hodajući uz njega, »da ti prepričam sve što se događalo. Tebi i svim ostalim spavalicama.«

»Najviše mi se sviđa što priča ipak ima sretan svršetak«, kaže jež.

»Naravno«, uzvrati zec, »tko je rekao da je to tužna ljubavna priča?«

»Žao mi je što to nisam mogao vidjeti.«

»Znaš što«, uznemiri se zeko, »da barem znam način na koji se sve to moglo nekako zabilježiti!«

»Ma ne treba…«

»Da mogu svima sve pokazati!«

»Ma u redu je…«

»To mora svakog zanimati!«

»Ma…«

»Siguran sam da oni ljudi znaju način kako nekoga stalno promatrati!«

»Sumnjam…«

»Pratiti nečiji svaki pokret, znati svaku izgovorenu riječ!«

»Ma koga bi to zanimalo?«

»A koga ne bi zanimale tuđe tajne i njihovi životi? Koga, pitam te ja?! Ha?«

Ježić nije ništa odgovorio. Nastavio je hodati uz Zelenka koji se svim silama trudio uvjeriti ga da je u pravu i da bi takav “realističan-šou” svakog normalnog trebao zanimati.

Visoko iznad njih i daleko od takvih priča, Cecilija i Elvis su gugutali jedno drugome – onako kako to samo ptice umiju. Tijekom zime dobro su se upoznali i njihova ljubav je svakim danom sve više rasla, a njeno ponašanje na početku priče djetlić je potpuno zaboravio – opravdao ga je svime što je dotada prošla. Istina je bila da je Zlatna Vuga Cecilija doista imala malo življu narav i izraženiju osobnost od ostalih, ali Elvis je bio jedini kojem to nije nimalo smetalo.

Ljubav…

Djetlić, ptica stanarica, se katkada brinuo jer je zlatna vuga ptica selica, pa se više od svega bojao dolaska proljeća. Znao je da Cecilija nigdje ne može otići dokle god potraje zima, pa je vjerojatno bio jedini kome je odgovaralo njeno produženje. Zakašnjeli dolazak proljeća samo je pojačao njegove brige, a one su postale stvarne onoga trenutka kad su nebesko prostranstvo ispunile brojne ptice u preletu nad šumom.

Cecilija ih istog trena spazi, a Elvis počne uznemireno skakutati po grani. Bilo je to njezino jato – nakon tople afričke zime vraćali su se kući. Djetlićevo srce se stegne još jače, no da je samo smogao hrabrosti pogledati vugu, znao bi da se bez razloga brine – Ceciliju druge ptice uopće nisu zanimale. Dođe do njega, primi ga za krilo i kljunovi im se nježno dotaknu dok je jato ptica polako nestajalo u daljini. Elvis konačno osjeti olakšanje, a težak kamen koji je dugo nosio na srcu padne tako jako da ga se gotovo moglo čuti. Tako su im oboma, nakon svega, srca napokon došla na svoja mjesta.

Ljubav…

Sven Hrastnik

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari