Monolog…

Ponekad imam osjećaj da se borim s utvarama. Kao da sam na svijetu posve sam. Ima tih nekih demona koji spavaju u meni i od njih ne mogu pobjeći. Nije da mi ona nedostaje. Nije da bih ikada više mogao biti s njom, ali ponekad se mislima vratim u neke situacije. Neke scene vrte se pred očima i sam sebe znam pitati – Koji kurac? Što li bi Nina pomislila da zna?

Nina.

Četiri slova. Skraćeno od Nikolina.

Nevjerojatno malo, vrckavo stvorenje, toplog osmijeha i neizmjerno iskrene duše. Što li bi mi to neiskvareno dijete u njoj reklo da zna da ga u mislima prevarim s demonom?

Je li sa mnom zapravo sve u redu? Kako mogu razmišljati o Paklu kad kraj sebe imam Raj? Ili je to samo zbog toga što Bellu više ne mogu imati? Pa nešto u meni poludi od pomisli na seks s njom? A onda, kad pomislim da bih zbog toga mogao povrijediti Ninu, da bih je zbog toga mogao izgubiti, prođe me to bjesnilo u tisućinki sekunde. Ali… naravno da postoji ali…

Ni u njenom umu nije sve crno – bijelo. Toliko da se pitam tko je u ovoj priči lud. Ponekad kažem sam sebi:
– Mislim zbilja!? Zar je stvarno potrebno zabetonirati dušu i srce i bit đubre da uspiješ u životu i da ti se nešto potrefi kako spada!?

Taman kad sam pomislio da je sve savršeno eto ti opet sranja!

Rekla mi je još u samom početku da je s tim likom sve gotovo. I tako već skoro godinu dana i da nemam zašto brinut’ ali moj „crv sumnje“ nije mi dao mira.

Njezini sve češći pogledi u ekran mobitela i promjene boja lice govorile su mi da negdje nešto ne štima, iako sam, sam sebe uvjeravao da to umišljam.

Dok ja s njom zaboravljam Bellu, zaboravlja li ona njega sa mnom?

Jesmo li jedno drugom samo bijeg od jebeno loše stvarnosti? I ako je ona s njim prekinula, zašto se i dalje čuju? Zašto je zove? Zašto joj šalje poruke i zašto sam rekao da mi to ne smeta?

Jebem mu, poludim kad vidim njegovo ime na ekranu njenog mobitela. Najradije bih ga uzeo i zafitiljio u zid. A ona toliko plašljivo priča o cijeloj situaciji. Zamuckuje. Ponekad imam osjećaj da mi priča u šiframa. Zašto se ona tog lika toliko boji?

Postoji li dio priče koji ne znam?

I kako mogu graditi odnos s nekim tko mi se ne može otvoriti? Možda s druge strane prerano, očekujem previše? Jer ne znam kalkulirati. Nikada nisam ni znao. Ili sam s tobom – ili nisam. – uvijek je bilo moje zlatno pravilo. Ne volim toplo – hladno. Ne volim igrice (osim onih u krevetu). Ne volim neriješene stvari i repove koji se vuku u nedogled.

Ne želim biti u vezi s tobom i sjenama tvoje prošlosti. – pomislim kad vidim da joj je opet poslao poruku. A onda stanem i najradije bih sam sebi opalio šamar. Jer i u mojoj glavi se vrte filmovi s Bellom. Licemjerstvo. Jedina je razlika u tome što Bellin otrov konačno hlapi.

Pa draga…

Možda je sve to kod tebe i mene samo ta neka jebena ”honeymoon faza”, u kojoj cvatu ruže, lete leptirići, bubamare i sva ostala ”živina”. Možda da odem po ”RAID” i eksterminiram ih. Toliko o rušenju zidova i otvaranju utvrda! Sljedeći put kad nekog upoznam postavit ću topove i čitavu artiljeriju ispred! Ne znam kako će se to sve dalje odvijat’ i kol’ko će dugo sagorijevat’ moj fitilj. Dosad mu nisam vidio kraja , al’ eto… Imam i ja svoju ”crvenu zonu”.

Razmišljao sam već par puta da se ozbiljnije počnem bavit’ nekim borilačkim vještinama. Taj tvoj kreten bi mi mogao dobro poslužit’ za neki trening, onak da se malo ispušem. Ne volim se mlatit’ i nikad mi to nije bilo privlačno, al’ ta seljačina bi bila idealna vreća za nabijanje! Ako ništa drugo možda mu vratim koju fosnu u glavi na mjesto di bi trebala bit’. Te zasluge si je priskrbio sam kad te prvi put udario. Ne znam zašto si to uopće trpjela…

I nakon svega toga on ti sad cvili da ”te voli i da bi on djecu s tobom”!? I ja da to toleriram k’o neka zadnja ”tetkica”!?
Ahahahah! Mislim, KOJI KURAC!!!???

U ovakvim momentima bi mi kanta hladne vode na glavu sjela k’o budali šamar, da me malo ”izresetira”, jer inače ću krenut lupat’ glavom u zid.

Ne znam više ko je tu lud, ko zbunjen, a ko normalan… Ko koga jebe ni ko je jeben?

Vrijeme je za terapiju. Adam, ja i neki lagani đir kroz obližnji park. Njemu se ionako više posreći nego meni, a i već mi je počeo jahat’ nogu.

Da se bar nisam počeo zaljubljivat’, a možda je već kasno…

Šaptač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...