Ples sudbine i vraga…

Ljubavi, hoćemo li izdržati ovo? Hoćemo li uspjeti? Jesmo li jaki dovoljno da pređemo preko trnja, vatre i leda između nas?

Nekada davno, bila jednom jedna princeza. Imala je samo četrnaest godina kada je upoznala svog princa na bijelom konju. Ali, čudan je on bio princ. Nije kao onaj iz starih bajki. Bio je ratnik, ali se nije borio protiv zla. Sprovodio ga je, iako srž njegove duše nije bila zla. Bio je samo dječak u tijelu odraslog muškarca, dovoljno naivan u svojoj postojanosti da dopusti da ga ono uzme sebi. Na dan kada su se upoznali, sudbina zazva samog vraga i oni se zakleše da će dvoma mladih pokazati i raj i pakao. Na mladima će biti da odluče gdje će ostati.

Ljubavi, zašto si se pojavio? Zašto sam te morala iznova zavoljeti? Koliko je sudbina morala biti glupa da te dovede opet na moja vrata?

Sreli su se jednog sunčanog martovskog jutra dok je sunce obasjavalo “la piazza-u” njenog grada. Trg kao trg, bio je prepun prolaznika i golubova. Ali za njih, ništa od toga nije postojalo. Princeza je vidjela samo njega i oči boje žada koje su gledale sa toplinom. Dugo ju je ljubio taj dan, iako je sve oko njih vrištalo da će ubrzo biti istjerani iz svog vlastitog raja. Jedno drugome su bili smrtonosna jabuka. Njihov zajednički raj je, u tom momentu, bio nemoguć. Oboje su to znali.

Ljubavi, zašto si se vratio? Zašto nisi ugušio znatiželju i pobjegao što dalje od mene. Uvijek smo jedno drugom donosili ljubav, ali i suze. Zašto si opet tu?

Dugih pet godina su bili prijatelji, ali ljubavnici nikad, iako su se voljeli. Povremeno su se viđali, pisali pisma jedno drugome i svako je završavalo s riječima da se vole i da ne mogu biti skupa.  Godinama ju je štitio od sebe i svog života ne dozvoljavajući joj da postane dio istoga. Stvorili su svoj svijet i kada bi, u rijetkim momentima,  provodili vrijeme skupa, držali su se tog svijeta. Onaj njegov, stvarni, je bio pretežak za nju. Preokrutan. Njen svijet za njega je bio prenaivan. Samo je onaj njihov bi dobar, tu loše stvari nisu postojale. 

Ljubavi, odakle ti pravo da poljuljaš onu mene koju sam godinama gradila na smijehu i rijetkim suzama? Odakle ti pravo da mi pokažeš da je to sve bio privid i da me natjeraš da se zapitam da li je ona jaka osoba koja sam bila samo mit? Odakle ti pravo da jedini ti budeš sve ono što sam željela od muškarca svog života? Odakle ti pravo da budeš daleko?

U toku tih pet godina, postojao je i onaj stvarni svijet. Onaj u kojem su se oboje borili da postanu normalne osobe. Princeza je sebe tjerala da bude normalna mlada osoba, a ratnik se trudio da se okrene protiv zla. Princeza je išla na balove, tražila prinčeve i davala sve od sebe da se odmakne od ratnika. Znala je da ne može protiv njegovog svijeta. Iako se na početku borila, shvatila je da gubi. Ta bitka nije bila njena i bila je spremna uraditi sve da ode s tog bojnog polja jer znala je – ako ostane, izgubiće sve. Ako je bijeg značio podati se drugome, onda je pristala i na to. Nevinost je bila mala žrtva. Svoj bijeg mu nikad nije priznala. Ako nije mogla biti njegova, nije bilo važno čija će biti. Ali, postojala je stvar koju ona nije znala. Nije znala ništa o njegovoj borbi, kao ni o njegovim osjećajima. Nije shvatala koliko ju voli, kao što ni on nije shvatao koliko ona njega voli.

Ljubavi, noćima spavam u tvojim majicama i slušam tvoje pjesme. Majice idalje mirišu na tebe. Muzika mi vraća sjećanja na noći koje smo proveli skupa. Osjetim tvoje ruke kako me grle, osjetim tvoj dah na mom licu. Tako mi je lakše zaspati i nositi se s mišlju koliko kilometara si udaljen, koliko dugo te neću vidjeti, kojem rizku izlažeš svoj život. A ti, ti si moj život.

Ratnik se borio protiv sebe i tame, pokušavao se okrenuti dobru. Cilj je bio biti s druge strane bojnog polja. I kroz njegov život su prolazile mnoge žene. Neke su bile samo usputne kurve koje su mu grijale postelju u hladnim noćima i koje su mu pomagale da ostane budan tjerajući zle duhove koje su ga u snu opsjedale. Neke su ipak bile dostojne njegove ličnosti, ali nije ih dovoljno volio da bi im dopustio da budu do kraja tu. Kada je nakon dugo vremena uspio stati na drugu stranu bojnog polja, odlučio je iznova potražiti svoju princezu. Pokucao je na vrata njhovog svijeta, ali ona više nije bila tu. Princeza je pripala drugima. Razočaran, ratnik se okrenuo i otišao, zauvijek. Bar je tako mislio. Oboje su izgradili sebe i svoje živote ne znajući za zakletvu koju sudbina i vrag položiše na dan kad su se upoznali.

Ljubavi, danima ne skidam sat, onaj koji si mi poklonio na naš dan. Znaš, minute prolaze kao dani. I stalno gledam u njega i pokušavam otkriti da li se kazaljka primiče trenutku kada ćemo napokon biti skupa ili trenutaku kada ću opet ostati bez tebe. A bogovi znaju na koliko načina je to moguće.

Prođe dugih deset godina od njihovog susreta. Princeza je postala uspješna mlada žena koja se još samo jednom poslije pokušala boriti za nekoga. Krvarila je dugo, ali kada su rane zacijelile, njen štit je postao od čelika. Nikome više nije dopustila da je dovuče na svoje bojno polje. Bitke nisu bile njen fah. Diplomatija postade njen “raison d’être”. Živjela je po principu koliko dobije, upola manje daRatnik je postao general vojske i cijeli svoj život je posvetio uklanjajući one koji su bili dio njegovog bivšeg svijeta, posvetio je život dobru. Ono je bilo svjetlo koje ga vodilo naprijed, daleko od tame koja ga okruživala prije. Ljubavi se odrekao. U njegovom životu nije bilo mjesta za to. Jednog hladnog januarskog jutra, sudbina uze vraga za ruke i oni ih spojiše opet. 

Ljubavi, ni prsten nikad ne skidam. Onaj prsten koji si mi stavio na ruku jedne hladne noći u zadimljenom klubu rekavši da ne znaš šta će biti s nama, ali da nije ni bitno, jer on ipak pripada meni. On je simbol tvoje ljubavi. Tu noć, nijemo se zavjetovah da ću te voljeti zauvijek, bila tvoja ili ne. Isti zavjet ću, nadam se jednog dana, ponoviti naglas stojeći pored tebe u bijeloj haljini i stavljajući ti na ruku jednak takav prsten, kojeg ćemo dati izraditi za tebe.

Pokušali su se boriti protiv sudbine i vraga, ali bezuspješno. Radoznalost i ljubav bijahu jače i oboje popustiše. Sudbina zaplesa tango sa đavolom, a princeza i ratnik postadoše jedno. Ljubav se izdiže iz pepela i zasja naljepšim bojama svijeta. Legenda o Feniksu se obistini. Njen štit se istopi, a on ipak prizna ljubav. Cilj im postade kraj svake bajke: “I živjeli su sretno do…, ma zauvijek.” Raj doživješe u trenutku spajanja njihovih duša. Ali vrag ispuni i svoju zakletvu – unutar raja im stvori pakao. Razdvoji ih i postavi im vojske, trnje, led i vatru na put, ali im sudbina obeća smiraj u raju, samo ako izdrže svu bol i dobiju rat protiv đavola. I princeza i ratnik ih stadoše preklinjati i proklinjati, stadoše zazivati bogove da ih spriječe. Ali niko se ne odazva. Ostadoše prepušteni sami sebi i jedno drugome. Borba započe.

Ljubavi, obećaj mi da ćemo dobiti rat. Obećaj mi da smo dovoljno jaki. Ja sam sebi već obećala.

Laura


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape