Nakon nas…

Ovo neće biti tekst o ljubavi, pa molim sve romantične duše da uzdahnu i u miru otpiju gutljaj kave. Neovisno o naslovu moram vas razočarati. Ovo je tekst o ženi, koja tek trebam postati.

Ti…

Slomio si me. Na sve načine na koje je moguće slomiti ženu. A voljela sam te. Sad prema tebi više ne osjećam ništa. Čudno je to, zar ne? Kako ti jučerašnje svijetlo i jedini životni izbor, danas bude nešto nevažno i više nije čak ni opcija.

Promijenio si me. Na sve načine na koje je moguće promijeniti ženu. Naučio si me da na kraju svake priče, najviše odanosti i ljubavi dugujem sama sebi. Svojim si riječima i djelima zauvijek promijenio putanju naše planete. Izbacio si nas iz one poznate orbite i sad lutamo u mraku svemira.

U redu je. Zapravo se dobro snalazim.

Više nisam ničija zaručnica, ničija šogorica, ničija životna pogreška. Sad sam ja – samo ja. Više nisam ni umorna, ni ogorčena, ni razočarana. Sad ponovno nosim boje. Kosu opet nosim raspuštenu i ponekad se šminkam. Ne nosim mnogo nakita jer se opet smijem. Znaš onim osmjehom u kojeg si se zaljubio kad smo se upoznali.

Širok je i blještav. Iskren je. Ide mi skroz do očiju koje opet sjaje. Onako su dječje, razigrane i tople. U njima više nema suza. Ne spuštam više pogled i ne skrivam dušu negdje u kutku same sebe.

Preživjela sam. I tebe i nas.

Ja…

Griješila sam svaki put kad sam sebe stavljala u drugi plan i činila te centrom svog svijeta. Pustila sam da me poniziš i uništiš moje samopouzdanje. Na kraju sam ti povjerovala da nisam dostojna ljubavi, da ne zaslužujem poštovanje, iskrenost, vjernost, tvoje vrijeme i pažnju.

Dopustila sam ti da sa mnom brišeš pod, jer se nisam dovoljno voljela.

Hvala ti na tome. Mnogo si me naučio. Nikada više nitko neće imati ni priliku uraditi mi nešto takvo. Na prvi povišeni ton i prvu grubost dobit će nogom u jaja i ekspresni odjeb iz mog života.

Ti više nikad nećeš dobiti priliku da sa mnom razgovaraš na način na koji si navikao. Grubo, otresito i zapovjednim tonom. Ja nisam vojnik na tvom osobnom bojnom polju, gdje izigravaš generala i rušiš sve pred sobom. Ne više.

Moj život nikada više neće biti nečiji pokus. Shvatila sam da nikome, ali apsolutno nikome ne dugujem ništa. Ma što god da je ta osoba za mene učinila. Znaš zašto? Jer kad nešto radiš za druge iz ljubavi, ne očekuješ ništa zauzvrat. Ljubav se ne kupuje ni novcem, ni darovima, ni uslugama, ni djelima. Ona se gradi.

Kad podvučem crtu, u tom našem odnosu najviše sam se ogriješila o sebe. 

Imala sam propusta i mana i mnogo puta sam te povrijedila. Ali je moja ljubav bila neupitna. I koštala me, ne naše veze, koštala me moje duše, mog zdravlja i moje sreće. Nitko nije dostojan da zbog njega uništim svoju srž. Čak ni Bog na nebesima. I netko tko me zaista voli, ne bi nikada dopustio da noćima plačem, da se tresem od straha i muke, da ostajem sama dok on izlazi i zabavlja se bez mene. Možeš to svoje zvati kako želiš, ali to nije ljubav. To je čisti sadizam koji ćeš morati trenirati na nekom drugom. Nadam se samo da ovakva budala poput mene nigdje više ne postoji.

Mi…

Priznajem, voljeli smo se. Bilo je dugo, lijepo i čarobno. Imali smo snove i sanjali bolju budućnost, ali ponekad mislim da se mi jedno drugome nismo trebali dogoditi. Previše smo različiti. Ja sam previše emotivna i treba mi nježnost i sabranost. Treba netko tko je potpuno drugačiji od tebe.

Jer s tobom je sve bilo kao vatromet. I kad je bilo lijepo i kad je bilo ružno. Kao vožnja vlakom smrti. Nikad mirno i nikad stabilno. Uvijek si išao iz krajnosti u krajnost i vukao me za sobom. Tako smo se umorili. Jako umorili. Došli do točke pucanja, kad je ljubav postala mržnja.

Sad te više ne mrzim. Niti volim. Ne osjećam ništa. Mi više ne postojimo, osim u nekom sjećanju. A ta mi sjećanja više ne dolaze. Jer se opraštam. Ne od tebe. Ne od nas. Opraštam se od sebe kakva sam bila s tobom. Loša, slaba, umorna i slomljena. Nevoljena. I poražena.

I opraštam si što sam te voljela. I ti si oprosti što sam ti se dogodila. Bili smo jedno drugom kataklizma. Al eto uvijek netko i nešto preživi apokalipsu. Preživjeli smo i mi. Samo više nismo isti.

Bolji smo jedno bez drugog. Bolji za neke druge ljude.

Nakon nas…

Smiješ se. Smijem se. Pronalaziš se. Pronalazim se. Ideš gdje želiš. Idem kud želim. Voliš neke nove ljude i u redu je. I ja volim. Jako volim. S njim je lijepo i lako i posebno. Lako je kao zrak. Znaš? Čudno je to, htjela sam ti to reći. Tebi s početka priče. Onom frajeru koji mi je bio prijatelj, prije nego mi je postao ljubavnik.

Volim opet i sretna sam. A mislila sam da nakon nas više nikad neću nikog voljeti. Mogu mu reći sve i trčim mu u zagrljaj. Njegove oči sjaje kad me vidi. I ljubi me kao da sam najdivnija na svijetu. Volim njegov glas i protrnem kad osjetim njegov dah na svome vratu.

Volim njegovu obitelj. Prigrlili su me kao da sam oduvijek dio njihovih života. Volim mu kuhati i peći kolače. Lako mi je sve ono što mi je za tebe pred kraj bilo teško. Mogu zamisliti život s njim, ali se s time ne zamaram. Nemam potrebu analizirati.

On zna za tebe. Zna koliko sam te voljela. Zna koliko sam prolila suza. On je skupio sve slomljene dijelove mene i pomogao mi da se sastavim i ponovno izgradim.

Zbog njega se ne sjećam kad sam zadnji put plakala. Zbog njega sam bolja osoba. Zbog njega te više ne mrzim. Zbog njega sam ti oprostila. Zbog njega sam opet počela voljeti sebe. Zbog njega sam ovo i napisala.

Jer kad pišem, stavljam svoj unutarnji svijet na van. A željela sam da zna koliko mi je važan. I koliko ga volim. Željela sam ovo staviti na papir i staviti pečat na jedno poglavlje svog života. Jer na kraju sage, bio si samo to – jedno poglavlje.

Nadam se da će tvoje poglavlje negdje drugdje, s nekom drugom biti sretnije. Moje jeste i nekako slutim da ću s njim ispisati cijelu knjigu…

Epilog:

Što sam ono rekla, da ovo neće biti tekst o ljubavi? Pa i nije. Tekst je o meni.

Mary

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...