Dolazak proljeća i novih bića…

SLUČAJNI JUNACI

Prošla je još jedna zima ustupivši mjesto iščekivanom proljeću. Snijeg se lagano otapao i sklanjao vjesnicima proljeća, šumski puteljci postadoše prohodni, krošnje se nježno zazelene, a livade zamijene snježni pokrivač mladom travom i prvim šarenim cvijećem.

Vjerojatno ne postoji šumska životinja kojoj ta promjena ne godi (osim možda Medvjedu Mrkom koji je bio na glasu kao velika spavalica), pa iako je ta smjena godišnjih doba uobičajena i ni po čemu posebna, u šumi zavlada velika radost. Sve su životinje bez oklijevanja izišle iz svojih skrovišta tako da je šuma odjednom postala vrlo živo mjesto gdje je svatko išao svojim putem. Sunce ih je obasjavalo i blagonaklono grijalo odlučivši da više neće pokazivati zube, barem do iduće zime. Napokon.

Na izvjesnom stablu kruške bilo je posebno živo. Obično bi sa toga drveta glasno odjekivala kakofonija neskladnih zvukova – dreka koju je Djetlić Elvis zvao pjesmom. A zimus se katkad čuo i pravi pravcati pjev zlatne vuge, ali samo dok se Ceciliji nije pridružio djetlić i sasvim je nadglasao. No odnedavno, iz duplje unutar kruškinog debla moglo se čuti i neobično pijukanje koje, kako se činilo, nikada nije prestajalo. Da, šuma je osim proljeća srdačno dočekala i svoje najnovije i najmlađe stanovnike: četiri mala cvrkutava ptića.

Ptičice su izgledale upravo onako kako bi i trebali izgledati mladunci zlatne vuge i velikog djetlića: tijela prekrivenih zlatno-žutim perjem sa jednom jedinom bijelom prugom povučenom po sredini; kratka, još nerazvijena, krila crne boje; široki žućkasti rep; tanak i šiljat crveni kljun i, naravno, crni čuperak na koji je Elvis bio posebno ponosan. Već im je objašnjavao najbolji način kako ga začešljati u urednu krijestu, mada ga djeca uopće nisu shvaćala. Doista, ptići su bili posebno lijepi, ali toliko o izgledu.

Ono važnije, barem što se njih ticalo, bile su osobine koje su naslijedili od svojih zaljubljenih roditelja. A tu nisu imali toliko sreće. Već po cvrkutanju koje je rijetko prestajalo jer su sve malene ptičice uvijek bile gladne u različito vrijeme, moglo se zaključiti da neće pjevati lijepo poput mame pjevice. Taj su „talent“ naslijedili od tate nepjevice. Od mame su naslijedili smiješno malen kljun kojeg su teško mogli koristiti za izdubljivanje debla poput tate. Malena krila na mamu nisu pristajala nezgrapnim tijelima koja su, pak, dobili od tate velikog djetla. Prevaljivanje velikih razdaljina kao što je let do Afrike i nazad svojstven zlatnim vugama nije dolazilo u obzir. Mladunci, iako su se izlegli iz jaja prije gotovo dvadeset dana, i dalje nisu napuštali gnijezdo jer, takvi kakvi jesu, još nisu naučili letjeti. Dakle, niti su mogli pjevati, niti bušiti rupe, niti letjeti, a sve to skupa ih je prilično rastuživalo. Nisu bili ni pravi veliki djetlići, a niti prave zlatne vuge, pa ih se možda moglo zvati „zlatnim djetlićima“ ili „velikim vugama“. Zlatni djetlići bolje zvuče.

To što još nisu imali imena nije im smetalo, jer je poznato da su svi roditelji prvotno prezaposleni brigom oko malenih beba i nadijevanje imena im je zadnje na pameti.

Ježić Kruška bi imao što za reći o tome.

Sven Hrastnik

 

 

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like