Neki dan sam imala tu privilegiju da sama lunjam gradom. S obzirom da sam majka ovo je za mene popriličan luksuz. U pratnji svog malog hiperaktivca, često kamo god pošla zapravo niti što vidim niti sam ičega oko sebe svjesna jer se kompletan izlazak u vanjski svijet sastoji od uzvika poput: Stani, gdje ćeš?! Ne trči toliko, polomit ćeš se, zgazit će te auto, ostavi to, ne diraj to, pazi, to je staklo… Vjerujem da ste shvatili poantu. Dakle, kad dobijem priliku da sam potpuno sama, često sam poput psa kad ga pustite s lanca, ne znam gdje ću ni što ću prije. Ono što najviše obožavam kamo god na kraju otišla i što god radila je promatrati ljude oko sebe. Primijetila sam da se u zadnje vrijeme često šokiram, da li je tome krivo moje odsustvo duha koje majčinstvo nosi sa sobom ili sam jedostavno ostarila, ne znam. Ali šokiram se, i to pošteno.

Ovaj put sasvim neplanski na meti su mi bile žene, posebice vrlo mlade djevojke. Prirodno, sve one se veoma trude biti lijepe. Većinom imaju njegovane duge kose, kompletan jak make up bez obzira na doba dana, umjetne nokte, umjetne trepavice, visoke potpetice i odjeću koja puno više otkriva nego pokriva. Obično se kreću u grupama, glasne su, dovikuju prolaznicima, rade beskrajne selfije na kojima se trude što više izbacit sise ili dupe i napućit usne. Njihovi međusobni razgovori su takvi da kad ih čuješ tebe je sram umjesto njih…

Promatram ih i pitam se što je tu lijepo? Da, znam, lijepota je subjektivna stvar, ali opet, pobogu što je tu lijepo?! Od samog ponašanja pa do umjetnog, jeftinog izgleda. Ma i da su najljepše na svijetu, što im to vrijedi? Valjda smo do sada svi shvatili da je pri opisu nekoga kao lijepog, fizički izgled sporedna stvar. Jer i oni najzgodniji i fizički najprivlačniji često postanu najružniji ako posjeduju neukus, nemaju nikakvih manira, a u njihovoj lijepoj glavici samo promaja stanuje.

Znam da svaka generacija nosi svoje i da je glupo raditi usporedbe. Ja sam prva koja će zakolutati očima kad mi na fejsu iskoči kakav status ili video koji uspoređuje današnje vrijeme s prijašnjim, znate ono: nabaci lajk ako si svoje djetinjstvo proveo skačući k’o majmun po stablu, a ne k’o ovi danas, buljeći u ekrane laptopa, tableta i smartphone-ova, jer to znači da si imao pravo djetinjstvo. Raditi takve usporedbe po meni nema smisla, jer budimo realni jedini razlog što su ovi prije skakali k’o majmuni po drveću je taj što laptopi, tableti i pametni telefoni nisu postojali. Uostalom ne postoji idealno odrastanje i samim time ono pravo, baš svako ima svoje prednosti i mane.

Ono što me posebno žalosti kod ovih prizora je razina samopoštovanja koju te djevojke posjeduju, odnosno ne posjeduju. Kao i razina njihove zainteresiranosti za bilo što što nema direktne veze sa šminkom, odjećom, književnim i filmskim sranjima kao što su 50 nijansi sive i suprotnim spolom kojem bez ikakvog sustezanja dozvoljavaju da se s njima ophode kao da su glupe, manje vrijedne i služe samo jednoj stvari.

Je li za sve ovo zbilja kriv razvoj tehnologije na koji se konstantno žalimo paralelno sa hvalospjevima koje mu poklanjamo ili je ipak posrijedi nešto drugo? Nešto što kreće iz kuće?

Ja još uvijek mogu vidjeti pristojne djevojke bez obzira na ovo ludo vrijeme u kojem živimo. One postoje, nisu mitska bića. Još uvijek ih mogu vidjeti prirodne, svoje. I kad su u trapericama i starkama i kad su u uskoj haljini i štiklama. Vidim ih kako se lijepo izražavaju, kako razgovaraju, kako imaju ideje, snove, ciljeve. Kako su kreativne, kako stvaraju, kako nadahnjuju. Kako poštuju sebe i druge oko sebe. Takve su bez obzira na vrijeme u kojem su odrastale, u kojem žive.

Takve su jer su imale takve uzore.

Krivnju je oduvijek bilo najlakše svaliti na druge, u ovom slučaju na društvo, razvoj tehnologije, pojavu persona kao što su sestre Kardashian, trendove…. No stvar je uvijek zapravo prilično prosta; krivnja je naša. Naš odgoj odnosno neodgoj. Naš nedostatak samopoštovanja, kao i poštivanja drugih, naša pasivnost, nezainteresiranost i inertnost. Onako kako je naš prozor u svijet postavljen i prema čemu je okrenut, ne vidimo samo mi, vide i naši bližnji, naša djeca, naše kćeri. A ono što vide vrlo rado primjenjuju u svom životu. Rijetki su oni koji umaknu ovakvom obrascu. I dok god krivnju prebacujemo na druge i nezainteresirano sliježemo ramenima tako će i biti…

Brankica Stanić

 

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari