Recept za sreću…

Što sam starija sve se više mijenjam. Ignorišem opaske, pohvale prihvatam sa oprezom i trudim se da ne primam sve k srcu. Na mnoge stvari više ni ne odreagujem, na one iste zbog kojih sam nekada znala nebo rušiti. Pokušavam nekako sačuvati sebe, odričući se tih trenutnih emocionalnih krikova i mičem se što dalje od ljudi. Opekla sam se od njih valjda, previše.

To me dovodi do toga da se zapitam kako li je zapravo do svega toga došlo. Pa jebem mu, nisam ja nešto sada stara da bih stekla toliko iskustva na polju života, nije to šahovska ploča pa da su uvijek polja ista i nisu uvijek isti pijuni oko mene. Valjda. No kad malo bolje razmislim i jesu. Isti su, samo drugačijih lica. Ljudi su toliko počeli da liče jedni na druge da je to postalo zastrašujuće. Više se ni ne usuđuju biti različiti i drugačiji i toliko liče jedni na druge da mi se čini kako uvijek prolazim pored jednih te istih ljudskih silueta. Ovaj svijet postao je zaista zastrašujuće mjesto.

Čini se da sam evoluirala. Ono kao što su se životinje godinama mijenjale kako bi opstale, tako sam se i ja promijeniila kako bih opstala zdravog razuma. Onakva ja kakva sam bila ne bi dugo preživjela u ovom kolapsu. Nekada me se sve ticalo. Pogađalo me je šta je ko govorio, zaboljelo bi kad bi mi neko nešto ružno uradio. Sada, ja na to sve samo odmahnem rukom, duboko udahnem i uzmem raditi nešto što sam za taj dan planirala.

Počela sam svoj život ispočetka, od nule. Krenula sam ovoga puta kao tornado, iskušavajući sve ono što sam nekada sama sebi zabranila misleći kako ću biti manje vrijedna ako dopustim sebi da uživam. Bila sam nepromišljena i uživala sam. Izdigla sam se iznad tuđih govorkanja, iznad svega što me je nekada sputavalo i pustila sam sebe da dišem. Samo to, da dišem. Toliko dugo sam se gušila da mi je taj vazduh prijao kao ništa do tada. Shvatila sam da je život mnogo lakši kada odbaciš te neke kofere, te nepotrebne terete. Kada pustiš sebe da radiš ono šta ti se radi, kada zatvoriš vrata svoga srca svakome ko te iscrpljuje i čini nesretnom. Kada pitaš sebe, a ne druge šta zapravo želiš i kada paziš na to kako si ti, a ne kako je ko oko tebe. Sada je sve mnogo jasnije, ne moram više da razbijam glavu ko šta misli, ko je prijatelj, a ko se samo pravi, ko je tu zato što mu trebam, a ko zato što želi biti. Onaj veliki krug prijatelja sada je tako tanani i uzak, sačinjen od tek nekoliko bića, ali velikih ljudi. I sve je drugačije. Razgovori sa tim ljudima su kvalitetni, ispunjeni uzajamnim poštovanjem i ljubavlju, vrijeme provedeno sa njima nije uzaludno, i osjećaj koji ostaje je samo čista sreća.

To je recept za sreću, u ovom ludom svijetu stvoriti svoj maleni svijet. I ne dopustiti nikome da vas izbaci iz takta, da vam poremeti vašu ravnotežu života, da vam pokvari raspoloženje ili vas povrijedi. Ne dopustiti nikome da bude previše bitan i sačuvati sebe što je više moguće. Jer ko će te čuvati, ako nećeš ti? Ko može više voljeti tebe no što možeš ti samoga sebe?

“Život je sam od sebe isuviše komplikovan, pa nema potrebe da i ti sama dodatno komplikuješ. Pusti sve, živi punim plućima, i potrudi se da emocije držiš pod ključem. Samo tako možeš biti srećna.”

Aleksandra


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape