Prije par dana sam bila na jednodnevnoj ekskurziji sa svojom dječicom. Tako ja volim da zovem svoje učenike kojima sam još onako od milja dala nadimak “Mafija“. Jer to je jedna navodno opasna, neposlušna grupa koja meni stalno zadaje glavobolje, i s kojima kad sam, zbog svih odgovornosti koje imam prema njima jedva čekam da ih se riješim, a čim nisu tu, fale. Fali čak i to da mi zadaju glavobolju. Jer u suštini to su divna djeca na koje sam ja ponosna. I što je najgore na koje sam ja jako slaba. A kako ne bih bila kad je ta moja “mafija“, ustvari grupa divne, iskrene, neiskvarene djece. Da, tačno je da griješe, tačno da tu i tamo naprave neki problem, ali ja sam vam jedna od onih koji su uvijek na strani djece.

Jeste krivo je, pogriješili su, ali… I u tom “ali“ ja izvadim hiljadu i jedno opravdanje za tu pogrešku. A prvo mi je “to su samo djeca i ne znaju oni“. A onda oni s druge strane kažu da znaju. Kažu da oni sve znaju i da su loši. Kažu da su djeca generalno danas loša. Puno lošija od nas kad smo bili djeca. Razmaženi su, pušteno im je sve na volju, imaju previše svega pa ne znaju šta će od sebe. Dobro, ima malo istine u tome. Ali opet djeca su djeca i prije sto godina i sad. Uvijek imaju jednu osobinu koju nemaju odrasli i zbog koje im ja sve praštam, a to je neiskvarenost. Jer oni stvarno nisu pokvareni. Vidjela sam to hiljadu puta, vidjela to u njihovim iskrenim, nepromišljenim odgovorima kojima često znaju i reći ono što bi trebalo prešutjeti.

Da, tačno je da griješe i rade stvari koje nisu dobre. Ali zaboravljamo da smo mi njihova ogledala. Zaboravljamo da uče od nas odraslih i kopiraju nas. Pa tako ako ismijavaju one slabije, negdje su čuli odrasle da to rade. Ako su nasilni, negdje su vidjeli da se stvari rješavaju nasiljem. Ako ne biraju sredstva kojima će privuči pažnju to je zbog toga što im fali pažnje. A  u svemu tome veliku ulogu igra i ljubav. Koliko im ljubavi dajemo, s koliko ljubavi se ophodimo prema njima? Koliko topline osjete od nas? Sve su to pitanja na koja prvo trebamo dati odgovor, pa tek onda se usuditi i za jedno dijete reći da je loše. Odrasli su loši. Odrasli su pokvareni, proračunati, sebični i zli.

Djeca samo kopiraju odrasle. Oni upijaju svaku riječ, svaki pokret. Upijaju sve i postaju ono što smo mi. I kako ih onda možemo kriviti?  I ne nisam ja jedna od onih koji imaju bezgranično debele živce pa im možeš skakati po glavi. Ne, ja znam da djeca moraju znati granicu. Moraju znati šta smiju, a šta ne. Šta je u redu, a šta nije.  A upravo to postavljanje granice je najteži dio. Lako je biti strog i ne dati im da dišu. Ako imaš debele živce onda ti mogu skakati po glavi i tebi je svejedno. Ja nisam ni jedno ni drugo. Ja sam ona koja stalno iznova i iznova postavlja granice. Oni su slobodni da misle svojim glavama, da kažu, da prosuđuju, a ja sam tu da im iznova i iznova postavljam granice koje ne smiju prijeći.

To mi crpi najviše snage, ali isplati se. Jer vidjela sma ih kako se druže, vesele i pomažu jedni drugima. Vidjela sam ih kako se drže skupa i čuvaju jedni drugima leđa. Provela sam dan s njima i uživala. Uživala u ljubavi i toplini koju nose u sebi i dijele. A koje nisu ni svjesni. Vidjela sam koliko su sposobni, pametni, snalažljivu. Provela sam  dan s  njima i odmorila se od odraslih. Njihovih zajedljivih komentara, prepucavanja i zlobe koja im na oči izlazi. Probudili su dijete u meni koje je jadno negdje čučalo uplašeno, ali je bilo tu i probudilo se. Vratili su me u bezbrižnost. Vratili su mi nadu da svijet ima na kome da ostane. Provela sam dan sa svojom dječicom i zaboljela me glava, ali sam napunila dušu. Razgalila je. I da, doista svijet ima na kome da ostane.

 

Ilda Dedić

Komentari