Nek živi ljubav…

A bez ljubavi si ništa. Prazan.

Oduvijek me fasciniraju prvi plesovi i njihovi pogledi. Kao da imaš cijelu planetu na dlanu i čuvaš ju očima. Taj jedan pogled i ruka na ramenu…

Bez ljubavi si mrtav koliko god živ bio. Nikakav novac ne može platiti nečije oči koje te paze. Nečije ruke koje te drže. Nečiji osmijeh koji vrišti ljubav. Kužiš vrišti ljubav?

Bez ljubavi si prazan. I kada imaš sve, opet si nepotpun. Jer stvoren si da budeš nečija puzzla za savršenu sliku. Ona najbitnija u kojoj sve piše. Onaj dio koju tu osobu upotpuni.

Volim gledat’ ljubav u očima stranaca. Uhvatit te poglede o kojima svi pisci godinama pišu. A opet nisu dovoljno rekli. Jer ljubav se ne može do kraja napisati.

Bez ljubavi smo samo hodajući mrtvaci. Oni koji vječno traže nešto.

Zato svaku ljubav treba slaviti. Srcem. Nazdraviti joj dušom. Zagrliti rukama i ne puštati da ode. Jer ako ode, ako nestane, ako prestanemo vjerovat u taj najvažniji komad puzzle, hoćemo li ikada više biti sretni? Onako potpuno. Do kraja sretni i ispunjeni. Bojim se da nećemo. Jer život slavi ljubav.

Ne prestani živjeti i tragati za njom. Pojavi se tamo gdje ju ne očekujemo. I upotpuni sliku. I pokloni smisao našim puzzlama.

Nek živi ljubav!

Josipa Milas

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...