Od mame, preko prve žene do odrastanja i neke druge ljubavi…

Koliko puta nam se netko požalio na partnera, partnericu? Curu? Ženu? Muža? Nebrojeno puno puta, vjerujem. A, koliko smo od svih tih silnih situacija realno razmatrali aktere te veze? Jesmo li imali razumijevanja i objektivni pristup pri toj našoj uber turbo stručnoj prijateljskoj analizi? Opet vjerujem da nismo. Jer, kada sudimo drugima nemamo emociju koju oni proživljavaju. I sve nas vodi ona pametna „ja to tako ne bih“. Ma, ne bi klinac! Još bi i gore. Ja znam da ja bih. Ja znam da ja da.

Prije nekoliko godina srela sam frenda, koji mi je u par prebačenih u tipu „Di si? Šta si? Ša mai?“ između ostalog rekao i da se rastao. „Napokon si došao pameti“- bila je prva što sa mu rekla. Zašto? Zato što sam ga znala i što ga znam puno duže od njegove danas bivše žene. Zato što smo zajedno odrasli i ofskroz zato što se poznajemo dovoljno dobro i dovoljno dugo da se međusobno teramo u tri lepe kad god bi dolazili do sukoba u mišljenjima. O, kako sam se sjebala! O, kako li sam samo bila debil! Da se razumijemo Ranka (tako ćemo je danas zvati) je uistinu draga žena. Pametna. Dobra i zabavna (u to sam se uvjerila sama). Ali, tada je bila „vještica“ koja je mom frendu stalno ceketala. Stalno prigovarala. Stalno ga je usmjeravala. Gurala. I bila jebeno naporna. Kad god bi bili negdje u čoporu ona bi zvala. Kad god bi trebali u čoporu negdje nešto, oni su (po njoj) uvijek morali ići negdje. Ili je previše pio ili je previše htio svega. Bila je fakat aždaja. Žena bez razumijevanja. „Ja ti to ne bih nikada tako. Niti budem.“- i nisam, do onog trenuka dok ja nisam postala Ranka. Dok ja nisam naletjela na svog jedinog (zakonitog). I zavrtjela ringišpil ceketanja u telefon.

Ne bih ja tog svog frenda imala doma duže od dvije nanosekunde, da se razumijemo. Niti on ovakvu vansvemirsku mene. Jer, nismo za isti krov. Ali, ta ga je žena trpjela deset – dvanaest godina. I uistinu ga je voljela. Voljela je i ideju braka s frajerom na kojeg su je svi upozoravali. Voljela je tu jebenu ideju koju je pokušala sprovest u djelo. Rodila mu je dvoje predivne djece. Borila se i trudila. Ali, na kraju nije više mogla. Digla je ruke od njega, od njih, od ideje braka s frajerom. Sama je podnijela papire za rastavu i spakirala mu stvari. Rastava kao rastava bila je užasna i za njih dvoje i za njihovu djecu, ali došla je kraju. I oni su otišli svaki svojim putem. Ranka za klincima, a on za prvu ruku natrag starcima.

Od mame si došao, mami si se vratio. Bravo frende za tebe i za svakog poput tebe. Stvarno evolucijski. Stvarno ambiciozno. Tog dana kada si mi rekao da si opet kod mame, (jer jebi ga moraš plaćati kuravi alimentaciju, pa ti je teško) bila sam puna empatije. Tako dobar dečko to nije zaslužio. Da si mi to rekao danas, stari moj, nasmijala bih ti se u facu i sterala te u krasni kurac (evo, jesam upravo sad). Uništila te žena moju figu. Uništavao si ti nju svakodnevno i u nama frendovima tražio razumijevanje. Ja kao tvoj ortak sam ti ga i prva glasno davala, jer si bio/jer jesi moj frend. Jer si dobar, ali si brate bio budala, a ja tada nisam bila Ranka (koja stalno nekome ceketa, niti sam doma imala svog frajera). I Lana (nazovimo je tako) tvoja druga žena to zna. Da si uistinu dobar dečko. Vrijedan. Pažljiv. Partner po svim pitanjima. Drug. Ali, zna i da si bio seronja koji je radije letao za čoporom, umjesto da je pitao ženu ima li ona kakve planove? Želi li ona ići negdje? Danas si takav zbog Ranke. I Lana i ja to znamo. Znaš i sam samo ti je teško to za priznati. Da nije Ranka bila uporna, Lana te ne bi ni pogledala, a kamoli se udala za tebe kakav si bio. Hajde reci „Hvala!“ i budi muško! I jednoj i drugoj, jer bih te ja već odrobijala garant.

Zašto likovi do odrastanja trebaju otići od mame, rastati se od prve žene, vratiti se mami i kada nalete na drugu ženu biti najjebeniji muževi svijeta? Zašto ti isti likovi ne postanu odmah jebeni muževi, očevi, partneri onoj kojoj su potpisali? Onoj koja ih je zavoljela i kada su bili šupci? Ranka se nije udavala „Iva, jednom ti je i previše, meni je ovako super“. Frend ima Lanu i fakat dobar drugi brak. Klincima je bolji tata nego što je bio. S Rankom je našao zajednički jezik i stvarno je respektira. A ja sam idiot i dalje, jer ne kužim taj muški mozak. Taj sklop u glavi. Mama ga odgaja, žena preodgaja do trenutka rastave, a druga/e uživaju u jebeno dobrom frajeru. Koji se naučio nakon deset – dvanaest godina ceketanja i borbe živjeti uz neku drugu. S nekom koja je dobila gotov proizvod. Ponekad mi fakat dođe žao što nisam ja neka Lana, a ne što sam trenutno Ranka. Ona koja je aždaja. Koja cekeće. Koja usmjerava i bori se. Koja izrađuje proizvod već xy godina. I nikako da ga izgradi. Nikako na zelenu granu.

Zato dragi moji likovi (svi vi koji imate bivše žene iza sebe), ne budite seronje i zahvalite im, jer ste zbog njih naučili kako biti pravi frajeri, a ne seronje kakvi ste bili kada ste došli od svojih mama. A, svima vama u braku želim reći „jedite govna, jer ih i ona jede svaki dan zbog vas“, budite muževi dostojni žena kojima ste potpisali do kraja svog malog muškog života (jer, biće koje krvari svaki mjesec po tjedan dana i ne umre živi vječno). Na vama je kakva će vam žena biti. Ako ste šupak, vjerujte mi na riječ, žene su još veći. Barem sam ja. Zato budite pametniji od nas. Ako je to uopće i moguće.

Do sljedećeg povraćanja misli, ljubim vas sve <3            

Iva Matijaško Degač

 

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...