“Sinko, ja ću u Travnik kod kćeri, ako možeš da mi staneš kod one pumpe. Znaš one…”, objašnjava starica šoferu dok ulazi u autobus s jednim velikim cekerom i nekoliko kesa čvrsto vezanih. Ustajem da joj pomognem da se smjesti. Uzimam joj ceker i donosim do slobodnog sjedišta preko puta mog. ” ‘Fala, Bog ti dao svako dobro.”, zahvaljuje mi se, blago se osmjehujući.

Nemam baš često priliku da sretnem ovakvu staricu, pa mi je njena pojava zanimljiva. Posmatram je. Na glavi smeđa marama ispod koje viri par sivih vlasi. Na njoj dimije sa smeđim sitnim cvjetovima i istom takvom bluzom. Preko bluze pleteni smeđi prsluk. Vidi se da se potrudila da spari boje. Po staračkim, naboranim rukama i borama na licu procjenjujem da ima preko osamdeset godina, ali je prilično vitalna i pokretljiva.

– “Samo da me ne provuče”, govori starica zabrinuto.

– “Neće, nano, ne brini se, stat će on tebi gdje treba”, tješim je.

– “Idem kod kćerke.”, opet će starica. “To mi je najstarija. Imam ih još pet. Imam i sina. Kod njega živim. Troje djece mi je umrlo. Prije su djeca umirala. Razboli se i umre. Nije bilo doktora ko sad.”, nastavlja nana da mi objašnjava. A mene ta njena rečenica pogodi. Nešto me zapara u grudima. Troje djece joj je umrlo, sedmero je othranila. Znači desetero je rodila.

Bože, prolazi mi kroz glavu. Ona je lavica. Ona je kraljica. Zar ne bi trebalo ustati i pokloniti joj se? Kakve su to žene bile? Kakva je to snaga bila?

Postidjeh se. Postidjeh se u svoje ime i ime svih današnjih žena koje kukaju, drame i plaču za svaku glupost. Postidjeh se zbog nas kojima nikad ništa nije po volji i kako treba. Postidjeh se zbog nas koje  već s dvadeset godina počinjemo psovati život, jebati mu sve po spisku, jer nam je zadao par niskih udaraca. Tu i tamo nas je neko iznevjerio, povrijedio. I mi smo razočarane u sve ljude. Ljute i na Boga i na narod. Jer zašto nama to da se desi? Ona je ukopala troje djece i sigurna sam da nije proklinjala sudbinu onako kako je mi proklinjemo kad nam boja kose ispadne svjetlija od željene. Nema u njenom glasu, niti u njenom liku srdžbe, mržnje i zlobe. Ništa. Samo blagost. Samo smiješak. Na jeziku lijepa riječ, u srcu lijepa želja za svakoga.

A mi? Mi  do podne mrzimo same sebe, od podne i cijeli svijet. I uvijek smo nezadovoljne. Uvijek. Jer tamo neka se oblači bolje od nas, radi bolji posao, ima ljepšu kuću i mi onda vrištimo, režimo, seremo. Da, seremo. Sram nas bilo. Teško nam je roditi jedno dijete. Teško ga je odgojiti. Teško je jer ne spavamo dovoljno. Teško jer bebu moramo često presvlačiti pa svako malo mašinu za veš uključivati. Znate, teško je to. Teško je danas živjeti kada nam je sve na dugme. Teško je uključiti mašinu za veš, mašinu za suđe, usisivač. Njima ništa nije bilo teško. Radile su na njivama, prale ručno, šile same odjeću za djecu, krpile uz svijeću. Svake godine rađale po jedno dijete mužu koji ih nije poštovao, u društvu u kojem nisu imale pravo glasa. I nisu se žalile. Nisu psovale život. Nisu proklinjale sudbinu. Šutjele su, radile i  borile se kao lavice. Preko njihovih krhkih leđa prešle su sve nevolje svijeta. Preživjele su ratove, glad, neimaštinu, smrt djece. Ništa ih nije ubilo. I ništa ih nije iskvarilo. Njihova srca su ostala čista.

A meni je to fascinantno. Jer one vjeruju u dobro. One u svakome vide dobro. I meni je ta dobrota koja isijava iz lica tih starica nešto pred čim se stidim. Otkud im dobrota? Kako su je sačuvale? Kako im je život nije ubio. Jer ja vidim da u meni umire. Svakim udarcem koji mi život zada jedan komad dobrote umre. Postajem zlobnija i sebičnija. I mislim da imam puno pravo na to. Ako je život zao prema nama i mi imamo pravo biti zli. I sve smo mi današnje žene takve. Htjele to priznati ili ne. Sve dopustimo da nas nevolje pokvare. Sram nas bilo! Mi smo moderne žene. Mi ne damo da nas gaze, ali itekako znamo da nagazimo. Jedna drugoj tražimo mane. Tračamo, ogovaramo, ismijavamo, rugamo se. Mi smo jake, ali plačemo zbog slomljenog nokta. Sve nam je teško jer u našim glavama bi život trebao biti med i mlijeko. Stalno pričamo o nekoj žrtvi, a pojma nemamo šta je žrtva jer sebi smo, ako ne na prvom mjestu, onda definitivno među prioritetima. Kažemo da smo jake. Kažemo da smo kraljice. Kažemo da smo lavice. A ja kažem da se trebamo stidjeti svoje slabosti jer mi pojma nemamo šta je snaga. Pojma nemamo ni šta je život i kakav seronja može biti. Zato bi nam bolje bilo da pognemo glavu i ušutimo. Jer daleko smo mi od jakih žena. Još dalje od kraljica i lavica. Sram nas bilo!

Ilda Dedić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari